U zadnjih nekoliko godina strašno su mi počele smetati određene rečenice koje zapravo zvuče sasvim normalno i većinom se svakodnevno koriste. Pod „strašno smetati“ mislim da mi se počnu paliti alarmi upozorenja čim ih čujem ili još gore, sama izgovorim.

Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com

To su rečenice koje teku niz jezik tako prirodno i neprimjetno da najčešće ni ne posumnjaš da stvari nisu baš onako kako zvuče. Ponekad i misliš da ih izgovaraš s najboljom mogućom namjerom, no ni to nije baš tako. No krenimo s konkretnim primjerima pa će ti biti jasnije o čemu pričam:

„To se ne radi tako. Ja znam.“

Zapravo znači: Ja poznajem samo ono ograničeno iskustvo koje sam imala priliku doživjeti i iz tih izdvojenih trenutaka stvorila sam apsolutnu istinu koju ću sad pokušati svim silama nametnuti tebi jer je definitivno nemoguće da je išta što nije bilo dio mog iskustva moguće i da postoje neki drugi načini osim mog da se nešto obavi. Sve u što ja vjerujem je istina, a sve ostalo nije. Jer ja znam.

Zašto ju treba izbjegavati: Kao prvo, nemaš pravo nametati svoju realnost drugoj osobi. Da, najčešće se ova rečenica izgovara prilikom davanja savjeta gdje je namjera uistinu ispravna i želiš sve najbolje onome koga savjetuješ, ali on nije ti i ako nisi bar 10 puta bolji u onome što on želi postići, tvoji savjeti su bezvrijedni. Kao drugo, izjavljivanjem da nešto znaš ograničavaš se od svih novih spoznaja i iskustava koja još ne znaš. Ne bih, hvala!

„Ja nemam strahova.“

Zapravo znači: Ja se toliko bojim da sam paralizirana i uspjela sam samu sebe uvjeriti da nemam strahova kako se nikada ne bih morala s njima suočiti jer čega nema, to me ne može dotaknuti.

Zašto ju treba izbjegavati: Pa za početak, jer je toliko očito neistinita da je smiješno. Svi imamo strahove, samo što ih je možda 3% realna opasnost, a ostalih 97% mentalno smeće. Ako se uvjeriš da ih nemaš – pa, onda vladaju tobom i ne možeš se s njima suočiti. Zapamti, početak svake promjene je prihvaćanje.

„To je nemoguće.“

Zapravo znači: Ja ne vjerujem da je to moguće jer ne vjerujem da ja to mogu napraviti ili još nisam pronašla način da napravim.

Zašto ju treba izbjegavati: Znaš li legendu o „4-minute mile“? Naime, u cijeloj povijesti čovječanstva smatralo se nemogućim da ljudsko tijelo može pretrčati 1 milju (1.6 km) ispod 4 minute. Navodno, ljudi su stoljećima pokušavali to postići, čak puštajući bikove da ih gone samo kako bi povećali svoju brzinu. Najbliže što su došli tek 1940. bilo je 4:01 i sad je već stvarno izgledalo nemoguće jer se 9 godina nisu pomakli s tog rezultata. I onda je Roger Bannister 1954. godine istrčao ispod 4 minute, srušio iluziju i najednom je svako malo netko istrčao ispod 4 minute. Jer su sad bili sigurni da je moguće. Prestani govoriti da je išta nemoguće, zaboga. Tvoje znanje je preograničeno za takve izjave.

„Napravila bih ja to, ali mama, tata, dečko, muž, djeca, susjedi, šef, kolegica, vlada, država, svijet, svemir, Bog…“

Zapravo znači: Napravila bih ja to, ali se bojim izaći iz zone komfora.

Zašto ju treba izbjegavati: Zato što mlatiš praznu slamu, prebacuješ krivnju na druge i opravdavaš se. Komu i čemu? Nikoga ne zavaravaš osim sebe. Ako kriviš druge za svoja ograničenja i životnu situaciju, izbjegavaš odgovornost i priliku da se išta uopće promijeni. S takvim stavom, uvijek će biti netko drugi kriv. Ako se riješiš roditelja, bit će šef, ako nije šef, onda muž, a dobar je muž sad, ali baš me nešto djeca nerviraju. Kad god kreneš u ovakva objašnjavanja, izvadi ogledalce i stavi ga pred sebe. Eto ti tko je odgovoran, nema na čemu.

„Ništa.“ kao odgovor na zahvalu

Zapravo znači: Moja djela i akcije su bezvrijedni.

Zašto ju treba izbjegavati: Ova rečenica je najčešće plod smanjenog samopouzdanja jer njome umanjuješ svoju vrijednost i doprinos. Da, neke stvari ti stvarno nisu bile teške napraviti, ali bez obzira na to one su vrijedne i trebaš ih cijeniti jednako kao što trebaš cijeniti sebe. Ako za većinu toga što napraviš misliš da je „ništa“, kako ćeš se osjećati nakon svega? Možda kao ništa? Kad sam kod sebe osvijestila ovaj program, umjesto „Ništa.“ počela sam govoriti „I drugi put.“ Tom malenom promjenom počela sam više cijeniti rad koji sam uložila te dajem sugovorniku do znanja da sam otvorena prema budućim suradnjama – rezultat je znatno bolji osjećaj i veće samopouzdanje.

Pazi što pričaš jer tvoje riječi postaju djela, djela ti grade karakter, a karakter ti određuje život i sudbinu. Ali ne vjeruj meni, testiraj sama. Pripazi samo na ovih 5 rečenica pa promatraj kako ti se životna situacija mijenja. Sigurna sam da će se promijeniti nabolje.