Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Irena Šaran: S mužem i dvoje male djece preselila sam se na Velebit i ne bih svoj život mijenjala ni za što

Život u divljini, dva sata hoda od ‘civilizacije’, mnogima zvuči zastrašujuće, ali njoj je to nešto prirodno i urođeno. Tridesettrogodišnja Irena Šaran ispunila je svoj san kad joj je planina postala dom. Sa suprugom i dvoje male djece preselila se na Velebit, gdje posljednjih godinu dana radi kao voditeljica planinarskog doma ‘Paklenica’ – ugošćuje planinare i brine se o domu. Doznajte zašto radije bira samotan i surov život na planini nego sve blagodati grada

Moj je posao poprilično zahtjevan – svakodnevno rano ustajanje, kuhanje, pospremanje, čišćenje, popravljanje raznih stvari, održavanje kuće, posluživanje gostiju, davanje informacija, razgovor s usamljenim planinarima… Ali, uz posao, planinarski dom je ujedno i kuća u kojoj živim s obitelji, pa sam, uz poslovne obaveze, još i supruga i majka dvoje djece. Nije lako, naprotiv, ponekad je iznimno teško sve te obaveze uskladiti, ali ipak, taj posao i ta kuća me ispunjavaju.

Često se moram spustiti, kako kažem, u „civilizaciju“ jer je planinarski dom udaljen najmanje sat i pol hoda od najbliže ceste, otići u kupnju svega što nam treba za život u planini pa to sve opet odnijeti gore, a isto tako, moram „socijalizirati“ i djecu, priviknuti ih na gradski život. Kada dođem u grad pa me prijatelji predstave neznancima riječima: „Ovo je domarka na Paklenici, ona živi na planini, u šumi, daleko od svega“, već znam da ću morati odgovoriti na pitanja: „Kako, zašto, je li vas strah, što gore ima?“ i slična.

Vrlo je jednostavno. Rođena sam u Kninu.

Moja prva sjećanja vezana su uz prirodu, planine (Dinaru, Šator planinu i Šatorsko jezero), rijeke i potoke (potok Krčić, izvor Krke, Cetina, Zrmanja) i razne životinje koje se mogu vidjeti u prirodnim staništima, a sve zahvaljujući mojim roditeljima koji su me svakodnevno vodili izvan grada – u prirodu. U prirodi sam naučila cijeniti život – biljni i životinjski – ne uništavati, nego pomagati, promatrati i slušati. To me je obilježilo za cijeli život.

Kad je počeo Domovinski rat, preselili smo se u Zadar.

Pet godina pucnjave, eksplozija, podruma, mraka i straha. No rat je završio i već 1996. godine, kad sam imala 10 godina, tata me vodio planinariti na Dinaru, na najviši vrh Hrvatske. Noćili smo u planinarskom domu „Brezovac“, koji je bio zapaljen, uništen, ali i takav meni je bio čaroban. Tad sam prvi put rekla: „Želim živjeti na ovakvom mjestu.“

Gotovo 20 godina poslije, igrom slučaja, došla sam u planinarski dom „Paklenica“ (prije sam izbjegavala to mjesto jer sam mislila da je to „komercijala“ za kvaziplaninare) i prije nego što sam zakoračila na most preko potoka Velika Paklenica, podigla sam pogled prema kameno-drvenoj kući. Kroz glavu mi je prošla samo jedna misao: „Kako bi ovdje bilo lijepo živjeti!“

Nekoliko godina poslije, planinarsko društvo „Paklenica“ objavilo je natječaj za domara u planinarskom domu. Odlučila sam da ću ja biti taj novi domar i uložila sam sve svoje znanje i iskustvo u ostvarenje tog cilja.

Sad sam domarka.

Živim u kući u kojoj ima struje kad ima sunca, a vode, srećom, imamo u izobilju. Signala nema, pa ako se hoću s nekim čuti, moram prošetati nekoliko minuta uzbrdo s mobitelom da uhvatim kakav-takav signal. Nema automobila, ali šetati nije teško. Nema ni dućana pa kad nešto nedostaje, improviziramo ili prošetamo do dva sata udaljenog Starigrada. Ali sve te tzv. mane ne bih mijenjala za mir i staloženost koje takav način života pruža. Često me pitaju je li me strah mraka, životinja, divljine, a zapravo ti ljudi ne shvaćaju da sam ja „od prirode“ i da sam se vratila kući.

U toj „divljini“ upoznala sam supruga, u tu sam „divljinu“ dovela djecu, jedno od njih je imalo samo 20 dana. Nije me strah bolesti jer smo u prirodi zdravi, nije me strah ni poskoka, ni medvjeda jer s njima živim cijeli život. Naučila sam, a tako učim i svoju djecu, da ih gledaju, slušaju, ne diraju i poštuju.

U gradu ne postoji mir, samo trčanje za obavezama.

Kad sam u gradu, strah me je ljudi, strah me je prometa. Ljudi napadaju, ubijaju jedni druge, na prometnicama svakodnevno pogibaju; na planini gotovo nikako. Ja se ne bojim prirode, mraka, divljači, ozljeda i bolesti. Više se bojim poremećenih osoba, loših ljudi koji su sposobni drugima nanijeti zlo.

Promatrajući svoju djecu koja odrastaju na planini, sretna sam i ponosna zbog svoje odluke – igralište im je Velebit, nisu ograničena asfaltiranim igralištima i zatvorenim igraonicama. Nemaju tobogan, ali imaju šumu za igranje skrivača. Nemaju pješčanik, ali imaju lišće, šljunak, blato. Imaju klackalicu od starog debla koje je palo preko stijene. Imaju uzbrdice i nizbrdice, stabla na kojima vježbaju snagu, motoriku i stabilnost. Imaju najčišći potok pored kuće, za osvježenje ljeti. I hrpu opasnosti kojima su okruženi, a koje ih uče pažnji, oprezu i poštovanju prema živom svijetu. Nema mekane podloge, nema zaštitne ograde, baš kao i u životu – samo stvarna, prekrasna i opasna Priroda.

Ovakav način života ne bih mijenjala ni za što.

Uvijek sam spremna na sve situacije i nedaće, no neusporedivo je u odnosu na život u gradu: nema stresa, nema buke, nema gužve u prometu i kašnjenja, nema nervoznih ljudi… Samo šum potoka, cvrkut ptica i zavijanje vjetra. Katkada je teško, nekad ima puno ljudi, nekad nikog ne vidimo danima. Ponekad je pakleno vruće ili je hladno, a katkada zbog kiše ne možemo izaći iz kuće, ali baš u takvim situacijama ovakav način života postane posebno lijep. Družimo se, pričamo priče, igramo društvene igre, ponekad se i posvađamo, ali živimo zajedno – kao ljudi!

Izvor: Sensa.hr; Foto: Sensa.hr