Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Od ljubavi do razvoda

Stojim ispred vrata zajedničkog stana i osjećam knedlu u grlu.

Muka mi je od ulaska.

Znam da se iza vrata kriju moje potonule želje i moj realni život.

Ne podnosimo se.  Ljubav se pretvorila u mučnu  tišinu i izbjegavanje. A bila je obećavajuća.

Cijeli život sam čekala njega. Vješto sam zaobilazila odnose kad bi postajali ozbiljniji. Na spomen djeteta mi se palila lampica za uzbunu. Davno sam se zaklela da samo u ljubav vjerujem.

Olivere, pokoj ti duši.

Udat ću se samo kad mi noge budu klecale na sam spomen dotičnog.

Sada imam sve. I dijete i čovjeka s kojim je suživot mučenje.

U glavi je tisuću pitanja na koja nemam odgovor.  Gospodin kojem sam rodila dijete i voljela ga više od sebe nije vješt sugovornik. Noćima dok je on u kafani, a ja sama s djetetom vraćam filmove unatrag.

Nemojte to nikada raditi. Noć je loš sugovornik. Ne kaže se uzalud da je jutro pametnije od večeri.

Događa se da se sjetim kako ni u vezi nije bilo sjajno. Proživljavam ponovno trenutak u kojem me ostavio usred diskoteke jer sam se javila starom poznaniku.  Palo mi je na pamet i kako sam ga danima zvala na telefon, a njega nije bilo briga. Nikad ga nije bilo briga.

Kad bi odustala od njega ponovno bi se pojavljivao. I uvijek je dolazio s izlikom i uvijek je odlazio bez nje. Nadala sam se da je i ovaj put tako. Stvari će se riješiti same od sebe. Opet će se vratiti s izlikom, opet ću biti sretna s mrvicama koje dobivam na oronulom stolu svog vlastitog ega.

Duboko u sebi znam da sam ulaskom u odnos s emotivnim manipulatorom prekrižila sebe kao osobu. Počela se vrednovati samo na osnovu njegovih rečenica.

Nevrijedna si. Nitko si i ništa. Tvoj fakultet, tvoji prijatelji, tvoj smisao za humor, tvoje majčinstvo, tvoje kuhanje, tvoj svaki pokušaj da  samu sebe uvjeriš da možda ipak negdje nešto vrijediš.

Ništa. Povjeruješ i sjediš. Čekaš dan koji svanut neće.

Zaboga miloga, pred Bogom ste dali zavjete.

Izaći iz stana i suočiti se s ljudima je isto kao i sjediti doma i čekati. Začarani krug.

Uz to sve sam i majka po prvi put. Učim biti majka uz konstantan vrtlog loših emocija u svom tijelu. I gledam pred ogledalom prve bore, prve sijede. Dodatno padam u očaj, jer tko zna koju će mlađu i ljepšu gospodin večeras sresti dok ja doma ponovno oplakujem svoj život i naš odnos. Najprije pričekam da se otrijezni pa da pojede, pa da popije kavu pa  onako ovlaš kao zadnju slamku spasa predlažem – obiteljsko savjetovanje, duhovne obnove… Dočekam podrugljivi osmijeh i poznatu rečenicu:”Dosadna si.”

Onda krenem sama na raznorazne psihološke seanse, a nakon povratka s istih, na koje naravno vodim i dijete jer gospodinu smeta plač vlastitog djeteta dobijem i potvrdu da sa mnom nešto debelo ne štima u vidu rečenice:”Ti si luda.”

Stara moja, ako ikad dođeš u situaciju da povjeruješ drugima da si bezvrijedna, pa bio to muž, majka, otac, vlastito dijete čak, to je put s kojeg se teško vraća. Pri prvoj lampici da nešto ne štima zauzmi stav ili pobjegni glavom bez obzira. Ako na prvi znak opasnosti ne reagiraš, kasnije se lampice samo pale i pale. Puno ih je teže ugasiti.

Okrećem se oko sebe, vrtim mobitel da pozovem nekoga s kim bi razgovarala i shvaćam da nemam koga nazvati. Odavno su svi prijatelji krenuli svojim putem. Nisam ih zvala, nisam pitala kako su. Izigravajući glavnu ulogu žrtve u svom životu sam si valjda dala za pravo da oni mene moraju zvati.

Mislim, ja sam ta kojoj je loše, koju je pogodila ta nesretna sudbina. Kako bilo. Nestali su. Sama sam.

Pijem tablete za smirenje i brinem o djetetu koje ima samo mene. Ponekad nazovem mamu da joj se požalim. Baš u tom trenutku on uđe u stan i još više zamrzi moje postojanje jer sam mamina maza, a moja mama najveći neprijatelj našeg braka.

Jednog jutra ustanem super raspoložena, rekao mi je par riječi koje bude nadu da Titanic ipak neće potonuti i da će Leo preživjeti. Krenem u nabavku namirnica i nasred Plodina me spuca panični napad. Ispred mene je dijete u kolicima, oko mene su ljudi. Što sada? Umirem. Napokon.

Ostavljam puna kolica nekupljenih namirnica i jurim prema stanu da zbrinem dijete. Briga za vlastito dijete jača je od smrti u tom trenutku. Trčim, zovem broj koji se neće javiti. Kad konačno dođem u stan dobijem rečenicu:”Koji k***c zoveš?” Pa, znaš. Mislim da umirem.

I ponovno doživljavam pogled za zatvorenim vratima jer se dotični ne može uhvatiti u koštac sa životom, a kamoli sa smrću.

Sestra mi je odavno na brzom biranju. Znam da radi, ali svejedno ju zovem makar da joj glas čujem.

Znate gospođo, to su vam obični panični napadaji. Smirite se. Svaki drugi čovjek to danas prođe. Sve će biti u redu.

Ok. Ostavio me pred samu smrt. Valjda je jedva čekao da umrem. Uživao je u mojoj boli. Što sam ja to u njemu ikad vidjela? Vraća mi se scena u kojoj je spavao u mom stanu, vratila sam se s posla ranije jer mi nije bilo dobro, a on se samo spremio i otišao.

Još gore.

Sjetila sam se i kad je njegovo dijete u mojoj utrobi bilo u životnoj opasnosti i on je trebao izvaditi svoju krv da mu se utvrdi krvna grupa. Nije nikada. Sjetim se i kako sam u bolnici bila mjesecima prije poroda, a nikad nije ušao unutra. Opravdavala sam ga rečenicama da ga je strah. To je normalno. Svi muškarci se boje igle, bolnice i smrti.

Možda.

Ali ne i kad je u pitanju njihovo vlastito dijete. Nema opravdanja.

Onda se dogodi trenutak u kojem mi prijatelj kojeg godinama nisam vidjela i nema pojma što se događa pošalje poruku kao u dobra stara vremena, dok sam bila žena sa stavom, fakultetom i prijateljima. Dotični vidi poruku koja u njemu probudi “muškost” u vidu izbacivanja stvari iz stana.  Za par sekundi smo ja i dijete  na cesti.

Dok me ranije izbacivao iz stana, dok smo hodali ili dok sam bila trudna, to je bilo u redu. Imala sam gdje prespavati i pričekati da ponovno pozove. Uostalom, nije mi nešto posebno značio ni život u kojem njega nema.

Sada je dijete tu. Skupljam ono malo snage što mi je ostalo i okrećem broj koji sam mislila da nikad u životu neću okrenuti. Broj policije. Nema nazad. Policija je meni i djetetu osigurala ostanak u stanu, a njemu savjetovala preseljenje. Pustila sam ga da bude sam dok spremi stvari i ode. Nismo imali puno stvari za djeliti. Bez obzira, to ga nije spriječilo da mi šalje slike tava, ručnika i stvari koje će uzeti. Putem je valjda našao album s vjenčanja i odnio ga u kontejner. Poslao mi je sliku tog prizora. Nikad neću razumjeti kako se taj album našao nasred stola kad smo se ja i beba vratile u stan.

Koliko trebaš biti emotivno nezreo da odneseš album u smeće, slikaš ga i ponovno ga vratiš? Koliko moraš biti nesretan da bi se hranio tuđom nesrećom? Koliko moraš biti neodgajan u ljubavi da bi te u zreloj dobi zadovoljavalo samo nanošenje boli?

Ne znam.

Znam samo da sam osjetila ogromno olakšanje kad sam ostala sama s djetetom. Prazna sam, ali i sretna. Gospodin neće pitati za dijete i neću ga morati gledati svaki dan. Polako ću. Imam sestru i brata. Imam mamu i tatu. I imam svo vrijeme svijeta za sebe i svoje dijete. U vrtlogu spašavanja braka ostaju mi mutne slike djetetovog odrastanja. Sve sam radila automatski, s uključenim autopilotom. Sad sve želim nadomjestiti. Grizem se zbog spoznaje da mi je dijete napunilo već par mjeseci, a ja nisam bila prisutna. U vidu psihičkog prisustva, da. Emotivno sam bila daleko. Uložila sam sve napore u to da nadomjestim, da joj se posvetim.

Dijete je polako krenulo hodati, rasti, dobilo je i prve pohvale ljudi oko sebe, teta u vrtiću . Počelo je spoznavati svijet oko sebe, biti jedno veselo i radosno biće koje ima svu ljubav i pažnju ovog svijeta ljudi koji su ju jedva dočekali.

Onda se pojavljuje novi problem – gospodin odlučuje biti tata. Pa kreće trganje djeteta iz naručja koje se guši u suzama jer mu je u tom trenutku stranac, pa pozivanje socijalne ustanove jer to njegov ego ne može podnijeti i ono najgore za jednu majku – prozivanje da sam zanemarila dijete u odgoju.

To je naravno ostalo samo mrtvo slovo na papiru, ali dovoljno teško da mi poljulja ego zadnji put.

Trudim se ostati prisebna i dozvoliti svom djetetu kontakte s ocem koji se odnekud pojavio. Trudim se ne vraćati u prošlost jer je samo dijete bitno. Peru me i emocije i čvrsta odluka da se više nikad ne vraćam tamo gdje sam bila. Život ide. Dijete odrasta uz oca i uz majku. Ja sam podmetnula svoja leđa i prešla preko ponosa, loših emocija i dopustila joj da sretno trči ocu u zagrljaj. Nikad nisam i neću njene potrebe i želje staviti ispred svojih. Nikad nisam imala potrebu pred njom pričati loše o njenom ocu.

Kako sam to izbalansirala? Kako sam se vratila među žive? Radom na sebi. Svaki dan.

Pomogla mi je i spoznaja da sam ja glavni i odgovorni čunjić u tom trulom odnosu jer sam dopustila takvo ponašanje drugog čunjića.

Moj nizak prag samopoštovanja me doveo do odnosa u kojem sam bila loše tretirana.

Moj mentalni sklop u glavi koji potječe iz patrijahalne sredine me prisilio da branim boje braka pošto – po to. Di ćeš se rastati? Šta će selo reći?

I jebala te ljubav. I svi filmovi. I Balaševićevi stihovi.

Kako je protekao službeni razvod? Traje već 3 godine. Zadnje ročište je uskoro. Držim si fige.

I želim uspješno zatvaranje loših stranica u životu.

Idući put biram mudrije.

Nikada više na uštrb sebe.