Baš san ono tvrdoglavo dite s mora! Tatini otočani, Hvarani, a mamini fetivi Splićani. S takvom konbinacijom gena kao maloj mi nikad nije bilo jasno šta sva ta dica idu na selo, a jedno mi je vrime čak bilo i žaj zašto i ja nemam svoje.

Moj najveći domet odlaska na selo bilo je ići u Dicmo i cili dan trčat po livadi dok dida lovi tiće (ptice) i ludi jer zbog njegovih letajućih unuka nijedan tić neće sletit na baketinu. I tako, kad bi došli praznici, osobito oni zimski, ja bi lutala ulicama svoga najdražega grada ili se ljeti brčkala na plaži u Tvrdnom dolcu, uvali na Hvaru, a moji bi školski prijatelji svi pohitali na selo.

Jedni bi išli oko Sinja, drugi oko Drniša, oni da će u Imotski, a ovi u tamo neku Vrliku. Eto tu se sad moram zaustavit. Vrlika. I ja sam zadnjih godina zavoljela ovaj, doduše grad, a ne selo, al u mojoj glavi je to nekako posloženo da čim prođeš Klis, ideš na selo. Al da pojednostavnim, zavoljela sam cijelu tu vrličku krajinu i shvatila zašto je mojim školskim prijateljima bilo drago odlaziti na selo.

Vrlika je idealan kraj za aktivan odmor. Prvi put sam došla u Vrliku sa svojim judašima. Bili smo kod jednog od naših sudaca, vrtilo se janje, bacilo se i na balun, a zaigrale su se i balote. Naime nogometni teren i balotaško igralište nalaze se u samom srcu grada Vrlike, pa su lako dostupni onome tko se zatekne u okolici. Nakon ovog događaja nekoliko godina se nisam vraćala, a onda sam prvi put došla na nevjerojatni izvor Cetine.

Onoga trenutka kad sam ugledala to modro oko, koje je zapravo 120 metara duboka rupa iz koje izvire najbistrija, najhladnija i najčišća voda, koja potom dugih 105 kilometara teče Cetinom, sve do veličanstvenog kanjona u Omišu iz kojeg se izljeva u Jadransko more, oduševila san se.
Povod dolaska na izvor Cetine bilo je snimanje videa o slacklineu. Kako smo u to vrijeme još bili potpuni, reklo bi se, amateri, spajali smo dvije trake karabinerima ne bi li dobili dovoljnu dužinu za prošetati preko izvora. Nakon što je traka postavljena, Vladi i ja smo se okušali i doživjeli svoje prve padove, a onda i šokove. Naime voda je na izvoru oko 7 do 8 stupnjeva, a vani je sunce pržilo na sigurnih 35.

Guštali smo, bili smo kao djeca. Vladi od hladnoće nije ni osjetio da su ga po stopalu izbole pčele, pa je dan nakon završia na injekcijama. Zavoljela sam taj dan to predivno, jedinstveno mjesto i znala sam da ću se brzo vratiti. Ove godine vratili smo se na izvor, al vratili smo se i na tvrđavu Prozor ili Gradina kako je lokalci znaju zvat.

Prvi put smo na toj, iz 14. ili 15. stoljeća, utvrdi bili prije godinu i pol dana i postavili smo svoj prvi highline u životu. Bila je zima, spavali smo u šatoru i navečer se grijali uz vatru, životinje su se glasale i više nismo bili sigurni čujemo li vukove. Nekoliko dana kasnije, sjećam se, čitala sam kako vukovi kolju ovce po Dalmatinskoj zagori, no ipak danas mislim da su ono što smo mi čuli bile mudre sove.

Nismo uspjeli prošetat highline, svađala sam se sama sa sobom, u glavi je nastao kaos: “Pa ajde Antea, kako ne možeš? Pa šetaš ovakve dužine na tlu. U čemu je problem? Strah ne postoji, to je nešto što si sama proizvela u svojoj glavi, sad samo učini suprotno i učini da nestane“. Ali glava i tijelo jednostavno se nisu htjeli dogovorit i nisam se ni ja, a ni Vladi, popeli na traku.

Tog je dana jedino par koraka napravio naš prijatelj Grma, koji je samo na taj dan vespom došao iz Splita. Kako nismo uspjeli prošetati, znali smo da ćemo se morati vratit. Ja nemam više toliko vremena šetati slack, ali Vladiu je to nezaobilazna svakodnevnica, pa smo se eto vratili i Vladi je prešetao svoj prvi highline u životu. Bio je to jedan dugi aktivni vikend.

U petak se lagano počelo pristizati. Neki iz Splita, neki iz Šibenika i Zadra. Gliro iz Zadra došao je autostopom i s dobrom pričom. Na putu je gospođa koja ga je vozila zgazila zeca i poklonila mu ga, pa se spustilo u Vrliku, u udrugu, po veliki lonac i dok smo sjedili uz veliki ogrjev, zec se skuhao do savršenstva.

Ovog puta nismo čuli životinje, al možda zato šta nas nije bilo troje već 20 i uz to još 5 pasa. Čuo se samo smijeh, vjetar i pucketanje vatre. Večeri su, usprkos proljeću, i dalje bile hladne, uvukli bi se u vreće za spavanje, obučeni u debele majice i hlače i s nestrpljenjem čekali jutro. Osim po lonac, često smo se spuštali na Vrličku česmu po vodu, gdje Cetina teče iz šest kamenih izljeva na kamenom zidu.

Ono po čemu je Česma najpoznatija zasigurno je po tom što je poslužila kao inspiracija Milanu Begoviću, po čijem je libretu skladana najpopularnija hrvatska opera Ero s onoga svijeta. Svake godine ova se Česma pretvori u prirodnu pozornicu i Ero opet na dan, dva oživi.

Nedaleko tvrđave Prozor pokraj koje smo kampirali, nalazi se istoimeno penjalište s 15 smjerova, koje je tih dana bilo sretno jer pruža užitak tolikim dušama. Čak smo imali i igru k’o popenje Tonia, smjer koji nosi ime po našem prijatelju koji ga je ujedno i pomaga napravit, dobiva nagradu.

Pošto je smjer iz dvije dužine, a Krna je popea prvu, zaslužia je pola nagrade. Penjat na penjalištu u Vrlici prava je avantura, pristup nije jednostavan, pa dok dođete do mjesta s kojeg ćete osiguravati, već imate osjećaj da ste popeli jedan smjer. Osjećaj kad ste na vrhu smjera i pred sobon gledate stoljećima staru tvrđavu s koje se proteže 35 metara dugi highline, a lijevo prostrano zeleno Vrličko polje i odsjaji sunca na površini Peručkog jezera, na trenutak zaboravite na sve i jednostavno ste sretni.

Čitav tekst pročitajte ovdje