Viđamo ih na simpozijima, konferencijama, znanstvenim skupovima. Često su nam nerazumljivi, teško shvatljivi, daleki. Već od same riječi – znanost- nekima se naježi koža. To zvuči tako ozbiljno, daleko, visoko i neuzbudljivo.

Prošle je godine u Vukovaru gostovao prof. dr. sc. Ivan Đikić. Događaj pod nazivom “Znanost za mlade u Vukovaru” otvorio je motivirajućim govorom o važnosti obrazovanja, ulaganja u sebe, radoznalosti i znatiželji koja nam je potrebna i u svakodnevnom životu.

Obećao je dovesti u Vukovar svoje prijatelje, znanstvenike i nobelovce.

Ove je godine svoje obećanje ispunio. 27. kolovoza u rodnoj kući vukovarskog nobelovca Lavoslava Ružičkeodržana je tribina i predavanje nobelovca iz kemije prof. Aarona Ciechanovera. Taj isti dan održano je i druženje “Doručak sa znanstvenicima” za učenike i studente iz Vukovara.

Sjedili su, rame uz rame, s mozgovima koji su svoj znanstveni rad u medicini posvetili dobrobiti čovječanstva. Bili su bliski, dodirljivi i razumljivi. Zainteresirano su ispitivali i slušali o problemima, životu i radu mladih ljudi Vukovara. Nobelovac Aaron Ciechanover je, uz osmijeh, objašnjavao kako su ga prijatelji pitali što će u Hrvatskoj?

Rekao sam im…imam tog prijatelja Ivana Đikića, a on je iz Hrvatske. Pozvao me u Vukovar. I što ću? Idem s njima, a ne znam gdje idem.

Obišli su cijeli grad. Odradili sve što se očekivalo od njih. Susrete s novinarima, ljudima koji su im htjeli stisnuti ruku, beskrajno strpljivo su stajali ispred fotoaparata i kamera.
Bili su, taj dan, prijatelji cijelog Vukovara.

I zanimljivo je koliko su jednostavni. Planetarno poznati i priznati bili su ljudi koji žele podijeliti sebe. Svoje znanje, svoje iskustvo, svoju priču.

una dvorana svjedočila je koliko je u njima duhovitosti, rječitosti, znanja i skromnosti.

Veliki ljudi znaju s ljudima.

Reagirali su spontano, ljudski, jednostavno. Slušali. Strpljivo dgovarali na pitanja publike.
Otvorili su neke nove vidike svojim osmijehom, hrabrošću i poticajnim riječima.

Učiti treba. Napredovati. Tvrde kako napretka nema bez slobode. Slobode pojedinca i društva. Nema napretka ako nam obrazovanje nije važno. Učiti treba.

Ono što su ostavili iza sebe su tragovi koji svjetlucaju. Tragovi koji nas upućuju da je tako jednostavno davati ono najbolje što imamo.

Očito je da među dobrim ljudima granice ne postoje. One se brišu onog trenutka kada mislimo srcem. I kada ne zaboravimo da postoje ljudi kojima trebamo. Ako ništa drugo, da im pokažemo kako se može. Uz rad, trud, volju i vječno učenje.

Zato, ostanite znatiželjni. I radoznali.

Za slobodu se pobrinimo sami.

Bar onu osobnu.

Lilijana Radobuljac/Zadovoljna.hr