S.T.R.E.S = suvišno traćenje resursa i stabilnosti
Jedan od znakova nadolazećeg živčanog sloma je vjerovanje da je tvoj rad užasno važan.
Bertrand Russell
Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com
U top 5 najgorih rečenica koje sam ikad čula nalazi se: „Moraš biti pod stresom, to je normalno. Ako nisi pod stresom, nešto nije u redu. Nije ti dovoljno stalo, ne trudiš se dovoljno.“
I potpuno sam povjerovala u nju. Stres je valjda normalan dio odraslog života, zaboga, pa nisam više bezbrižno dijete da uživam u životu. Treba biti pod stresom na poslu, u pošti, kod kuće, a dobro je tu i tamo malo stresa doživjeti i na godišnjem odmoru. Da se ne opustimo previše.
Danas je sramota ako nisi pod stresom. Pogledajte malo kako ljudi pričaju o stresu u svom životu. Kao da je postignuće, daje im osjećaj važnosti i smisla u životu.
No što je uopće stres i kako nastaje?
Stres je reakcija tijela na misli koje su pobjegle iz sadašnjeg trenutka. Stres je reakcija na vjerovanje da je to što radiš strašno važno i da bi cijeli svijet propao ako ti to ne napraviš. Stres nastaje kad se ubijaš ispuniti tuđa očekivanja i stvoriti sliku idealne sebe da bi bila voljena, prihvaćena i bitna u njihovim očima.
Stres nastaje kad sebe i svoju viziju kako bi stvari trebale ići shvaćaš preozbiljno, kad ne možeš prihvatiti promjenu ili drugu perspektivu.
Najviše se stresa doživljava u poslovnom okruženju jer smo skloni zbog straha od egzistencije brinuti o svom performansu, mišljenju drugih o nama i uvjetima u kojima radimo. Uvjerimo se da doslovno naš cijeli život ovisi o tome gdje ćemo u mailu napisati zarez.
Shvaćaš li koliko je to smiješno kad se promotri šira perspektiva života? Ali u tom trenutku nije nimalo smiješno. Dapače, bili bismo iznimno povrijeđeni da nam se netko nasmije jer ne shvaćaju koliko je važno staviti zarez na ispravno mjesto.
Zabrinjavajuće je koliko ljudi pušta stres da hara njihovim životima dok ne dođu do potpunog psihičkog i fizičkog kraha pa tek onda primijete da nešto možda nije u redu.
No svi smo samo ljudi i u redu je povremeno osjetiti stres. Ali ključno je kako ćeš se s njim nositi kad se pojavi. Hoćeš li ga prepoznati i odmah reagirati dok ponovno ne uspostaviš mir? Hoćeš li ga ignorirati dok se ne nakupi i pukneš? Ili ćeš ga prihvatiti kao nešto što se mora i živjeti ovaj spektakl od života u konstantnom grču?
Odluka je na tebi.
Vježba za kraj:
Nađi jednu stvar za koju apsolutno smatraš da ju moraš napraviti i da sve ovisi o tome hoćeš li ju upravo ti napraviti. Što veća i važnija stvar misliš da jest, to bolje. Jesi? Zamisli sad da ju ne napraviš. Je li te uhvatila briga, panika? Vrišti li ti um da nisi normalna i da će sve propasti zbog tvojih igrarija? E sad ju tek nemoj napraviti. Da, ozbiljno, nemoj. Samo da na trenutak vidiš da će se svijet nastaviti okretati, da će život i dalje biti predivan blagoslov i da zapravo uistinu ništa NE MORAŠ nego sama biraš koje iskustvo ŽELIŠ. A onda tek počinje zabava.
