Svaki čovjek unutar sebe ima ugrađen vrhunski precizni stroj koji može koristiti kao navigaciju prema ugodnijem i ispunjenijem životu. On radi 24 sata u danu, 7 dana u tjednu, uvijek spreman i dostupan služiti. Ne umara se konstantno analizirajući podatke kojima ga hranite i vraća vam natrag zaključne signale u obliku osjećaja u tijelu.

Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com

To je emotivni sustav, najbolji i najtočniji pokazatelj uspješnosti vašeg materijalnog života.
Osjećaji će vam gotovo u svakoj situaciji u realnom vremenu pokazati što je ispravno za vas i kojim smjerom trebate krenuti, no caka je u tome što ih mi ljudi najčešće biramo ignorirati.

To je kao da ste se uputili na odmor u nepoznato selo u Alpama s nepogrešivim GPS-om u autu koji vam usput može i skuhati kavu, ali ga odlučite ne upaliti. Umjesto toga pogađate skretanja, ispitujete prolaznike, slijedite ovce i krave te tražite nebeske znakove kamo skrenuti.

Naravno, u konačnici ste stigli na odredište, ali put je bio nepotrebno iscrpljujuć i već su prestali posluživati doručak.

Zašto si to radite?

Prije svega, vjerojatno to ne radite svjesno što je super jer onda možete preuzeti odgovornost i promotriti svoje osjećaje prije nego se bezglavo poistovjetite s njima ili ih brzo natiskate u dubinu sebe odbijajući uopće priznati njihovo postojanje.

Vrlo često su prisutne kombinacije oba teža načina korištenja emotivnog navigacijskog sustava – osoba prvo potisne osjećaj koji zatim u njoj raste i taloži se da bi se naknadno u nepovezanoj situaciji poistovjetila s njim i eksplozivno ga ispustila iz tijela.

Pogledajmo na primjeru – zaposlena majka doživljava neugodnu komunikaciju na poslu, recimo da susreće ljutitog klijenta koji ima nemoguće zahtjeve. On ju spušta na svoju emotivnu razinu i ona također počne osjećati ljutnju. Najradije bi ga opalila tipkovnicom po glavi, ali trenutno ne smije reagirati na svoje osjećaje nego ih potiskuje pokušavajući zadržati nasmiješeno lice. Situacija nekako prolazi i ona nastavlja svoj radni dan. Za nekoliko sati dolazi kući i vidi nešto beznačajno, ali suprotno njezinim očekivanjima. Igračke ili čarape na podu.

Zatočena ljutnja u njoj sada izbija van jer se promijenila okolina i prijašnje granice više ne postoje. Iskaljuje ju u pojačanom obliku na one trenutno najbliže sebi, traži nove načine kako ju pojačati i potpuno se stapa s osjećajem djelujući impulzivno bez racionalnosti i vlastitog identiteta.

Kako se to moglo spriječiti?

Zasigurno nije mogla ispustiti ljutnju u trenutku kad se dogodila, takva reakcija djeluje pogrešno i destruktivno. I jest.

Ono što je mogla napraviti u trenutku kad se osjećaj pojavio jest osvijestiti ga i prepoznati, ne identificirajući se s njim. Svaki se osjećaj javlja kao senzacija u tijelu, a ljutnju je vrlo lako uočiti. Mogla je osjetiti vrućinu koja se iz solarnog pleksusa širi tijelom, sve jaču napetost čeljusti, transformaciju ruku u čvrste pesnice – bilo koju promjenu u njenom tijelo koja se odvijala u tim trenucima.

Mogla si je svjesno, odgovorno i iskreno priznati: „OK, osjećam ljutnju. Ova osoba me trenutno ljuti, zašto je to tako?“

Mogla je obratiti pozornost na ljutnju osobe preko puta sebe. Što se njemu dogodilo da se sad ovako ponaša?

A mogla je i trenutno potisnuti manifestirani osjećaj, ali ga kasnije preraditi i propustiti na konstruktivniji način.

Za bilo koju od ovih reakcija potrebna je svjesnost o samom sebi i potpuno prihvaćanje SVIH osjećaja kao dijelova iskustva. Potrebno je nadvladati strah od osjećaja i stigmu negativnosti koju puno njih nosi. Takav pogled na osjećaje nam ne služi.

Oni svi postoje i zauvijek ćete se nalaziti u situacijama kad će se pojavljivati. Ovdje smo da bismo iskusili i rasli iz iskustva, što samo po sebi postaje nemoguće ako ignoriramo i potiskujemo dijelove priče koji nam se sad baš nekako ne sviđaju. Priča se može početi mijenjati tek prihvaćanjem bez osude, a tako je i s osjećajima. Svaki potisnuti samo će rasti i manifestirati se kasnije intenzivniji i destruktivniji dok vam jasno ne da do znanja da je on ovdje. On je dio vas i od sebe ne možete pobjeći koliko god pokušavali.

Zato budite kakvi jeste i prihvatite sve aspekte sebe kakvi jesu. Postanite Promatrač koji svoju priču prihvaća s razumijevanjem i ljubavlju. A ona će se onda transformirati jer ćete sve „negativne“ dijelove sebe brže integrirati ne trošeći energiju na borbu, a oni „pozitivni“ će samo rasti jer ćete im vjerovati.
Slušajte svoje osjećaje čim progovore i uživat ćete u puno udobnijoj vožnji do odredišta.