fbpx
Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Psihijatar Košuta: Hrvati ‘pucaju‘ i počinju dijeliti svoju pravdu jer misle da je nema u državi. Ogroman je jaz između povlaštenih i frustriranih

Puščane cijevi u Hrvatskoj nisu više samo lovački ili alat kriminalnih bandi. Postale su sastavni dio živčanog sustava nacije, čemu uzroci nisu samo kriza, pandemija i zalihe ratnoga oružja. Primarni problem je sve dominantniji osjećaj društvene nepravde, pa ljudi tjerani osobnom gorčinom, manjkom potpore sustava i egzistencijalnim jarmom sve češće uzimaju pravdu u svoje ruke.

– Nasilje i one koji za njime posežu lako je s moralističkih visina oštro osuditi nakon što se krv prolije, no ispada da je puno teže spriječiti ono što do njega pozadinski vodi. A odgovorni se na svim razinama nerijetko oholo izruguju s brigama i potrebama onih koji ne pripadaju njihovom interesnom krugu. Loši zakoni i oni koji ih donose i provode su primaran problem naših aktualnih psihoza – uvjereno tvrdi ugledni zagrebački psihijatar Milan Košuta, koji je psihoterapiju svojedobno usavršavao u Beču.

– U zadnjih 30 godina nijedan naš predsjednik, nijedan premijer i nijedan saziv Sabora nije uspio inicirati, a kamoli uspostaviti, provedbu zakona koji osiguravaju elementarnu zaštitu slabijega i uspostavu nekakve pristojne društvene pravde. Apsolutne pravde nema, to svi znamo, no tolika neravnoteža između povlaštenih i frustriranih sigurno vodi cijelu zemlju u opću nesigurnost. Pa čak i one koji su uvjereni da su nedodirljivi. Kad predugo tlače samo jači, nekad za silom posegnu i slabiji“, tvrdi dr. Košuta.   

Arsen Dedić znao je reći da svijetu treba puno više nježnosti, nego istine. No, i osjećaj pravde je za psihičko zdravlje naše vrste iznimno bitan?

– O, da, itekako. Očigledna nepravda nas sve pretvara u budale. A svaki čovjek se trudi biti razumno biće. Kod nas je nekažnjavanje i neispravljanje nepravdi postalo opće mjesto. Zakoni tome najčešće ne služe. Kad ih je baš nemoguće izbjeći, onda imamo i slučajeve da neki usprkos pravomoćnim presudama ne idu u zatvor, dok je drugima za to dovoljan i neplaćen račun. Ljudi pucaju u tom vidnom raskolu, pa i do jučer mirni građani najednom postaju kriminalci. Počinju vlastoručno dijeliti svoju, privatnu, pravdu.   

Enormna količina društvenih frustracija, ali i općeg manjka međusobne sućuti, naročito je vidljiva na društvenim mrežama. Ljudi nakon događaja u Šibeniku paušalno arbitriraju, svrstavaju se, likuju, opravdavaju zločine… Takva je praksa bila i kod prošlogodišnjeg osvetničkog pohoda u Splitu.

– Društvene mreže su odraz svjetske iščašenosti i izopačenosti. Onaj tko je to smislio i tko time ravna nije imao na pameti ništa osim svojega vlastitoga interesa i profita. One su legalizirale mržnju i fuzionirale najniže ljudske strasti, okupile su razne devijacije na hrpu da se oni koji promoviraju zlo čine sebi brojnijima i jačima. A naše društvo je još od rata potenciralo polarizaciju, mnogi su se navikli opredjeljivati ili–ili, bez neutralne poze ili srednje linije. Tako se i sad naprasno navija polazeći od vlastita emocionalnog stanja, zavisti ili interesa. No, nasuprot tome, ogroman broj naših ljudi sposobnih za empatiju, pa čak i za potpuno nesebično žrtvovanje za drugoga, itekako postoji.  O tome svjedoči nedavni potres na Baniji i sve što se nakon njega događalo. Empatijski potencijal među građanima je golem, ali ga nema unutar sustava i za to zaduženih institucija.

Nerijetki još uvijek javno slave i sebičnost kao temeljno ljudsko pravo. Margaret Thatcher i njezina izjava kako je pohlepa dobra mnogima je i u krizi svetija od Biblije?

– Pohlepa je rak, i to najmaligniji i najgori mogući. To je zlo od kojega sve počinje. Pametan je i zdrav u glavi onaj kojemu je malo dosta, koji živi u ovome danu, koji je umjeren u svemu, koji se ne žali, koji ne zavidi. I koji ne zagađuje ovu jadnu Zemlju više nego što mu treba da opstane, te kojemu je barem žao kad ubije i životinju da bi sebe prehranio. Jedina smo bića na zemlji koja uništavaju svog domaćina – prirodu. Čak je i ovaj virus inteligentniji od nas. Pohlepa je bolest kojoj nema kraja, ako joj nekakvim civilizacijskim ili društvenim dogovorom ne stanemo na put.

Čitav intervju pročitajte klikom ovdje

Izvor: Slobodnadalmacija.hr