fbpx
Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Vrijeme je da se čuje bilo naroda!

Još pod utiskom od posjeta nastradalima u Glini, Majskim Poljanama i Petrinji, pokušavam emocije pretvoriti u riječi i staviti ih na papir, a novi potres magnitude 5,5 po Richteru je iznova zatresao Petrinju i uznemirio već napaćene ljude.

Potres koji miče ljudima tlo pod nogama, potres koji otvara rupe u zemlji, ruši temelje kuća i već načete i razorene zidove urušava, razara ognjišta, uništava sve ljudskom rukom stvoreno, zatire i to malo nade i sve dobre emocije u čovjeku, guši razum, povlači u svoju provaliju svakog pojedinca na svoj osebujan i težak način.

Poneki tonu s potresom gledajući samo slike na Tv-u, poneki se tresu na zvukove mobilnih aplikacija koje non stop javljaju kako tlo podrhtava, mnogi su u samom epicentru zbivanja već oguglali i podrhtavanje im je postalo svakodnevica, mnogi se raspadaju na svaki huk ili udar, mnogi se stresaju od pokušaja stavljanja situacije pod kontrolu i svakodnevnih stresnih situacija s kojima se ne znaju nositi niti mentalno, a ni fizički.

Teško breme je donijela 2020.g. no 2021. g. je objeručke prihvatila i nastavila ga nositi.

Kako dalje, kad više ništa nije normalno, a novo se putem izgubilo i situacija je definitivno izvanredna?

Drži li sustav stvari pod kontrolom?

Tamo na terenu gledajući kao promatrač, sustav je sporo profunkcionirao i čini se da stvari izmiču kontroli, jer na vidjelo izlazi istina koja se mnogima ne sviđa. Državne rezerve su na izdisaju, donacije organiziraju sami građani mimo sustava, novaca ima ili nema, oko njih se ljudi na vlasti svađaju, nevolja zvana Covid 19 se ponovo zahuktava novim modificiranim sojem virusa koji se ne obazire na potres niti na ljude već se prilagođava i bori za opstanak.

Umjesto da ugledamo priliku da popravim stvari još više se zavlačimo u sukobe, probleme nesuglasice, a posljedice svega što nas je snašlo samo rastu i potres nas trese i trese i podsjeća da nismo promijenili ama baš ništa. Smatram da je vrijeme da se sustavu da do znanja kako u izvanrednim situacijama ne vrijede pravila kao u redovnim situacijama. Mišljenja sam kako netko konačno treba reći ljudima na vlasti da nisu popili svu pamet svijeta i da moraju priznati da ne znaju sve i da trebaju okupiti stručne ljude oko sebe.

Mislim da je došlo vrijeme za prave ljude na pravom mjestu.
Buđenje se upravo odvija.
Rađaju se nove snage u ljudima za koje nismo znali niti da postoje.

Dok sam prolazila Glinom vidjela sam ljude koji su sami sebe angažirali počevši od alpinista, HGSS-a , udruga i raznih udruženja. Upoznala sam ljude da ne kažem žene koje se raspadaju od davanja sebe drugima, ali i dalje se daju jer ne mogu gledati jad i bijedu napaćenog stanovništva.

Novinarka Maja Sever i zamjenica gradonačelnika Gline Branka Bakšić Mitić su me posebno dotaknule. Vidjela sam koliko su duboko u epicentru najdubljih ljudskih emocija. U onome zašto smo uistinu tu na ovom planetu i zašto se zovemo ljudi.

Gladne, iscrpljene, pothlađene, zaprljane blatom bore se s tim istim sustavom, ali i s mentalnim sklopom straha u ljudima nametnutog od sustava i kojima osim krova nad glavom treba više nego ikad ljudski dodir i riječ podrške.  Dok slušam kako se na glas u nevjerici iščuđavaju jer ljudi neće da preuzmu donirane grijalice, strah ih je visokih računa za struju i da će ih HEP ovršiti, taj isti HEP ne prašta već donosi odluku da će odgoditi ovrhe za 3 mj.

Halo ljudi, imali koga razumnoga, ovo je izvanredna situacija na vanrednu Covid situaciju!!!

Ima li koga da lupi šakom o stol i napravi reset i kaže:“ Ovo je katastrofalna nepogoda i izvanredna situacija i ljudima treba sve oprostiti i dugove i ovrhe i ne treba im ništa naplaćivati dok se ne vrate u svoje domove, a po svemu sudeći godina će biti jako duga do tada.“

Te dvije žene i more drugih koje danonoćno volontiraju, javljaju se, raznose i razvrstavaju donacije, njima su trenutno slamka spasa, nada u bolje sutra. One im unose vjeru u ljudskost, one su svijetlo u mraku neosvijetljenih i blatnjavih ulica, izbrazdanih od 30 godina zaborava Bogom dane zemlje zanemarene jer tamo žive ljudi drugih nacionalnosti.

U istom tom danu, susrela sam more dobrih ljudi koji su samoinicijativno došli dati svoj doprinos ljudima, ne Hrvatima, ne Srbima, ne Romima već ljudima koji su ostali bez svojih domova, bez svojih najmilijih, bez svojih životinja, dvorišta i svega što su godinama od sebe odvajali da bi stvorili..

Ugledala sam ljude koji su preko noći izgubili sve i čvrsto stoje ukorijenjeni u svojem ognjištu na svome tlu iako se i dalje trese.  Pod plastičnim najlonima, improviziranim nadstrešnicama, kamp kućicama koje prokišnjavaju i štalama, među svojom stokom koju hrane sa svojom zadnjom koricom kruha i ne žele ih napustiti.

Svjedočila sam tupim pogledima u nas koji smo tu došli da nešto doniramo, pomognemo, ali i u mnoge koji su došli da se samo provozaju, naprave selfi i produže dalje. Gledala sam im u oči, susreli su nam se pogledi i osjetila sam njihovu bol, duboko u duši.

Osjetila sam tu tugu i vječno pitanje: „Zašto ja? Bože ima li ovoj patnji kraja?“

U istom tom danu došao je i Premijer sa svojom delegacijom, prošetao praznom i napuštenom Glinom i koliko sam shvatila odbio je dati novinarima izjavu koji su strpljivo čekali.

Nekom Božjom sudbinom, njegov vozač je parkirao auto kraj mene i moga supruga i pri ulasku nas pogledao u oči, pozdravio nas i sjetio se da smo se već upoznali na Sinjskoj alci 2019. g i pitao nas: Vi ste iz Županje?, a ja sam mu odgovorila: Ne, mi smo iz Vukovara i Vinkovaca.“

Sad znam, morao je to čuti. Morao nas je susresti. Morao je čuti ponovo Vukovar, Vinkovci jer uz trenutno katastrofalno stanje zbog potresa ovom zapuštenom kraju uz bok stoji i napuštena Slavonija, a dok su oči uprte samo u Zagreb blagostanja u Hrvatskoj neće biti!

U tužnim vremenima živimo, vremenima otuđenosti jednih od drugih, vremenima u kojima se raspada teškom mukom i krvlju stečena Hrvatska, u vremenu kada se raspada obitelj, mladi ne vide smisao i razliku između video igrice i stvarnosti, u vremenima u kojima stari ne znaju kako da si skrate muke samoće i starosti jer su postali prijetnja tim istim mladima jer zbog njih su im zatvoreni objekti koji im život znače.
.

Živimo u vremenima kada je potrebno napraviti reset u sustavu, kada je potrebno ubaciti novi program zaboravljenih vrijednosti poput empatije, suosjećanja, zajedništva i solidarnosti i potres se upleo ne bi li nas probudio i osvijestio.

Nakon što sam s mukom prošla kroz ne asfaltirane Majske Poljane do grla u blatu, istovarili svoju donaciju u udruzi Ljudi za ljude skupljenu od nekolicine članova udruge Samo Pozitivno , krenuli smo put kuće, toplog i sigurnog ognjišta u polu napuštenoj Slavoniji kroz Petrinju i Sisak.

Pri povratku smo stali da vidimo tragove potresa u Petrinji gradu poznatom nekada po trgovini i obrtništvu, gradu koji je bio jedan od prvih slobodnih kraljevskih gradova.

Gledajući centar grada koji me je podsjećao na moj rodni ratom porušeni Vukovar, pomislila sam kako je možda došlo vrijeme da se Petrinji vrati status kraljevskoga grada. Možda je srušena kao i cijeli ovaj zapušteni kraj već 30 godina u kojima i dan danas u 21. st. postoje sela bez struje vode i kanalizacije, da se upravo obnovom nakon ovog potresa sve nadoknadi i vrati.

Vrijeme je za pravdu i istinu!

Vrijeme je da se istini pogleda u oči, jer ovaj narod, ova Bogom dana zemlja zaslužuju više i bolje od ovih koji je trenutno predstavljaju.

Vrijeme je da se prizna da svi znamo sve, a da pojedinac na vlasti sam ne zna ništa.

Vrijeme je da se čuje bilo naroda i da se dogodi promjena.Vrijeme je da se prizna da će patnji doći kraj kada se budu uvažavali ljudi s kompetencijama, a ne samo podobni.

Vrijeme je da se probudimo kao narod, kao nacija koja je izborila soju samostalnost, žrtvovala svoje nevine sinove u Vukovaru ali ne za ovakvu Hrvatsku raseljenu, razrušenu, već za zemlju blagostanja.

Vrijeme je za ljude kojima je stalo da mladi ostanu i imaju posla u svojoj zemlji, kojima je stalo do sreće i prosperiteta vlastitog naroda, a ne samo do vlastitog interesa.

Zato, dragi moji ljudi i svi vi koji čitate ovaj moj osvrt na dan kada je u Glini, Petrinji i u Majskim Poljanama sijalo sunce i dana kad nije tlo podrhtavalo, shvatite da ste vi promjena koju želite vidjeti.

Vi ste ti koji možete promijeniti sustav, sada i ovdje!
Vi ste ti koji morate i možete dati svoj doprinos promijeni koja je nužna ili nas neće biti.

 

I za kraj završit ću porukama ljudi iz porušenog kraja, koji nam unatoč svoj bijedi šalju apel optimizma:

-„Ne pišite da su naši gradovi nestali, nisu i neće!“
-„Pišite da ćemo sagraditi nove kuće, škole, zidove!“
-„Pišite da u gradu Petrinji, Sisku i Glini žive ljudi s velikim srcem !“
-“Pišite da će rijeke oprati sve suze!“
-„Pišite da će inat nacrtati osmijeh na lice!“
-„Pišite da će sve biti dobro i da će sve brzo proći!“

Zna mali čovjek kako u nevolji razmišljati, vrijeme je da ga se čuje i da mu se pomogne.

Urednica portala i predsjednica udruge Sam Pozitivno Mara Majstorović