Sve što ima uložio u domaće pite
0 comments
1.36k
Osječanin Ivica Lukenda ( 29) dao je otkaz na sigurnom poslu, u državnoj službi, prodao stan, otisnuo se u podstanarstvo i sve što ima uložio u pite. Otvorio je “Pita bar” u Radićevoj ulici u samom središtu grada. I sam se primio oklagije, naučio valjati pite, kako kaže, “po seljački”, a receptura mu je dobro znana još od djetinjstva jer je – majčina. -Tko god nam je dolazio u kuću, uvijek je tražio od mame da peče pite, svi smo se častili njima. Kad ih već svi toliko vole, razmišljao sam, zašto ih ne bismo i prodavali – započinje Ivica. Roditelji su mu, inače, iz Komletinaca kod Vinkovaca, a djedovi i bake iz Busovače. – Odrasli su u siromaštvu pa im je pita bila pojam. Mama je prvu pitu ispekla s devet godina – kaže.
Naporno je razvaljati pitu
Ni sam ne zna odakle mu hrabrost da napusti pristojan posao i u jeku krize upusti se u poslovnu avanturu, no vjeruje u svoje pite. Zaposlio je deset osoba, šestero na neodređeno i četvero studenata honorarno. Iskusne kuharice peku pite, no svoj su princip prilagodile maminu receptu. A u kuhinji im pomaže i pokazuje i sam Ivica.
– Zna šef razvaljati pitu, mene je učio. Prije sam je razvlačila rukama, a ovdje to radimo oklagijom – pokazuje nam kuharica, 56-godišnja Marija Gregić.
– Naučio sam ih spravljati prije šest mjeseci. Bilo bi nezgodno da kuharicama nekad kažem “nemojte to tako”, one me zamole da im pokažem, a ja ne znam – rezimira vlasnik. Priznaje da mu se majka dosta namučila dok iz njegovih ruku nije “izašla” vrhunska pita. – Izgleda jednostavno, ali je vrlo naporno. Vježbam u teretani svaki dan, ali sam se baš umorio dok sam jednu pitu razvaljao – smješka se. A
kuharice u Pita baru umijese ukupno 50-ak tepsija na dan, iz kojih se izreže 400-tinjak trokuta. I motaju ih na starinski način. Kupcima nude sedam vrsta slanih pita i dvije slatke, pa tako i zeljaniču, gibanicu, s piletinom te mesom, vegetarijansku i kljukušu, što je posebna vrsta krumpiruše.
Dnevno kuharice umijese pita
za 50-ak tepsija iz kojih se izreže 400-tinjak trokuta
Godinu i pol u progonstvu
Ivica Lukenda po cijele je dane u svom baru. Nije mu, kaže, bilo teško ni prodati stan i preseliti se jer je na mijenjanje adresa navikao. Rodom je Vukovarac, obitelj mu je godinu i pol provela u progonstvu. Otac mu je bio vukovarslđ policajac, ostao je u okupiranom gradu i nestao te krvave jeseni 1991. Tijelo mu do danas nije nađeno. – Život nam je bio jako težak, a ja sam u životu svašta radio, imao sam i svoj fitness – klub. Vjerujem u naše pite i potpuno sam se tome predao pa sam siguran i da uspjeh ne može izostati – optimističan je Lukenda.
Izvor: www.vecernji.hr
Foto: ZDENKO PUŠIĆ
