Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Kako se svaki vikend osjećati kao da je godišnji odmor

Još uvijek puno ljudi “živi” za vikende. Naročito za one produžene. To se i po godinu dana unaprijed provjerava na kalendaru. Godišnje odmore da niti ne spominjem. Ako se malo bolje razmisli, ta situacija je dosta tužna.

Ja već duže vrijeme ne živim za vikende, stvarno sam zavoljela ponedjeljak i ostale radne dane. Ali kada shvatim da idem na neko putovanje, onda živim za njega. I sad mi se to dogodilo kada smo počeli planirati, odnosno pričati o potencijalnom većem putovanju iduće ljeto. Odmah uzbuđenje na najjače i skakutanje one misli u glavi „Ne mogu čekaaat!“.

Piše: Zvjezdana Tintor / Samopozitivno.com

U takvim momentima samu sebe moram srezati i smiriti. Naročito kad se radi o nekom putovanju koje je toliko daleko u budućnosti. Jer tko živ, tko mrtav.

I tako kažem sebi da se vratim ovdje i sada i fokusiram se ponovno na to da si nešto u (puno) bližoj budućnosti napravim boljim. Dođem na ideju da se želim češće osjećati kao da je produženi vikend ili godišnji odmor.

Razmišljam što to drugačije radimo te dane. Pa najčešće negdje idemo. Nekad ostanemo doma, ali opet si priuštimo nešto što „običnim“ danima ne radimo. Više spavamo, više smo vani, više se družimo; kako tko. Ali ipak je pojam produženog vikenda ili godišnjeg odmora, naročito ljetnog, odmor negdje na moru ili u prirodi, bilo kakvom izletu ili putovanju.

Zanimljivo je da, kada bi se dogodila situacija da na takvom odmoru u nedjelju predvečer dobijemo poziv da u ponedjeljak ipak moramo doći na posao (i recimo da smo dovoljno blizu da to i možemo), vratili bi se doma i išli raditi. Ali taj vikend bi već bio ljepši nego što je „običan“ vikend jer smo napravili nešto što inače ne radimo. I bili smo opušteniji.

Taj osjećaj se može postići nevezano za to je li stvarno produženi vikend, godišnji odmor ili samo jedan slobodan dan.

Pojam odmora, ljetovanja, izleta, godišnjeg odmora i svih tih drugih lijepih riječi zapravo predstavlja boravak negdje vani i često, nešto novo.

Na obične dane i vikende uglavnom se odmaramo tako da sjedimo u stanu i gledamo TV. Ili odemo na kavu u kafić u koji idemo svaki tjedan. Ili odemo na plažu na kojoj se najčešće kupamo. Ili odemo šetati šetnicom kojoj znamo na pamet svaki zavoj.

Što god radimo, većina nas radi iste stvari na istim mjestima. Kada bi u sve te stvari uveli samo jednu novu ili drugačiju stvar, svaki vikend bi djelovao kao da je produženi.

Nedavno sam to i doživjela. Inače jako (jaaaako) volim putovanja zato što obožavam istraživati nova mjesta. Znam da neki više vole odmor i ležanje na plaži, ali meni je uvijek bila interesantnija šetnja i otkrivanje nepoznatog.

Eh, pa nedavno sam s mužem išla prošetati jednom šetnicom u blizini kojom nisam prošetala nikada, a živim ovdje cijeli svoj život. Bila je nova, lijepa i zanimljiva. Isto tako koji mjesec prije. Šetali smo po dvije, meni potpuno nepoznate, predivne šetnice. S jedne se pružao pogled na grad i more, a druga je bila uz rijeku. Svaki put sam se osjećala kao turist u svome gradu!

Nije nam trebalo dugo da stignemo, niti smo izgubili puno vremena i novaca. A meni su ti vikendi djelovali kao neki posebni, produženi vikendi. Kao da sam na malom godišnjem odmoru (hvala mužu na tome jer dok ja fantaziram o Americi i Japanu, on gugla šetnice u blizini pretpostavljajući da ne možemo stići na drugi kontinent do vikenda).

Možda nije svakome do šetnje i istraživanja, ali kako god netko voli provesti svoj produženi vikend ili godišnji odmor, može to djelomično iskreirati i „običnim“ danima. Mindset je sve.

Ja sam otkrila da u svom rođenom gradu i okolici imam još jako puno toga za istraživati i to ću raditi kad nismo u mogućnosti putovati. Tako imam razlog više za veseliti se „običnim“ vikendima i „običnim“ danima.

Jer male stvari zaista čine život. Ako smo na godišnjem odmoru više po vani, radimo to onda i ostalim danima. Ako kao turisti posjećujemo muzeje u drugim gradovima, posjetimo ponekad neki u okolici. Ako smo više opušteni na godišnjem, pronađimo način da se isključimo i budemo jednako opušteni taj jedan dan koji nam je slobodan.

Ako se baš ne možemo maknuti iz stana iz nekog razloga, možemo si i doma dočarati neku „posebnu“ atmosferu. Muž mi je jednom napravio „mac and cheese“ za večeru da me vrati u Ameriku. I uspio je!

Ja si često pustim YouTube video sa šetnjom kroz neki grad u koji želim ići pa na trenutak upijem atmosferu tog grada. Ujutro znam slušati „morning jazz“ muziku koja me potpuno prebaci u neku drugu atmosferu pa skoro i zaboravim gdje sam. Sitnice.

Ali sitnice koje čine svu razliku. Tako i najobičniji dan postaje poseban, zanimljiv i opušten. A to i jesu razlozi zbog kojih se najviše veselimo godišnjem odmoru. Pa napravimo ih onda češće i prestanimo „obične“ dane trošiti na čekanje onih „posebnih“. Premalo je tih „posebnih“ dana, ne isplati se.

Više se isplati potruditi pronaći način da se napravi nešto bolje od ovih „običnih“. Samo treba malo vremena i mašte.

„Don’t count the days. Make the days count.“- Muhammad Ali