Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

‘Račun za struju za dva stana i dva prostora smanjili smo s 800 na 100 kuna’: Piršići su postali skroz energetski neovisni, imaju i više nego im treba

Počnimo od epiloga: kućanstvu Piršić u Njivicama na Krku – a veliko je to kućanstvo, s dvije obitelji, dva stana i dva poslovna prostora – Hrvatska elektroprivreda za ožujak je poslala račun na kojemu je bio iznos od 99 kuna.

Do tada, račun za električnu energiju, za potrošnju od 8000 kilovatsati, iznosio je godišnje oko 10.000 kuna, ili prosječno oko 800 kuna mjesečno. Iznos je, dakle, drastično pao, s tim što je potrošnja ostala otprilike ista ili tek neznatno niža.

U čemu je štos?

U obnovljivim izvorima energije, odnosno, u ovom slučaju – energije koju obitelj(i) Piršić dobivaju od sunca.

Prolog za ovu priču mogao bi biti sljedeći: davno se još, kao tinejdžer, jedan od članova obitelji Piršić – Vjeran – zainteresirao za temu solara, fotonaponskih ćelija i obnovljivih izvora energije.

U međuvremenu, kroz desetljeća je Vjeran Piršić, ekološki aktivist, utemeljitelj i voditelj energetske zadruge na Krku, vijećnik u Općinskom vijeću Omišalj, te općenito okretan, poslovno i komunikacijski vješt čovjek – snažno utjecao na politiku cijelog otoka, koji je još prije dvadesetak godina počeo razmišljati o održivosti i razvijanju mehanizma za osiguravanje maksimalne vodne, prehrambene i energetske neovisnosti.

Prije osam godina, 2012., ta je politika postala službena – usvojila su je sva otočna vijeća, postavljajući kao cilj, među ostalim, da do 2030. godine Krk postane prvi energetski neovisni i CO2 neutralni otok na Mediteranu, s instalacijama snage oko 100 megavata iz kojih bi se godišnje proizvodilo oko 150 GWh električne energije iz obnovljivih izvora, najviše – oko 60 posto – od solara, deset posto od vjetra i ostalo iz drugih izvora.

Presudno je za takvu odluku i takav razvojni smjer bilo što je te godine Krk od njemačkih vlasti dobio zanimljivu donaciju – integralnu energetsku studiju koja je dokazala da otok može biti energetski neovisan, te pokazala kako se to može postići.

 

PREBIJANJE RAČUNA

No unutar toga šireg plana kućanstvo Piršić već je sad postalo energetski neovisno. Od “običnih” potrošača (consumer) postali su potrošači koji neki proizvod, u ovom slučaju struju, sami i proizvode prilagođavajući ga vlastitim potrebama (prosumer).

Razvili su, naime, vlastiti sustav proizvodnje solarne energije, proizvodeći čak i više “struje” nego što im je potrebno, svakako dovoljno da uredno i koliko treba radi pećnica, perilica rublja, rasvjeta, elektronika…

Na nadstrešnicu parkirališta u dvorištu postavili su fotonaponske panele snage 6,8 kilovata, te u poslovni prostor – turističku agenciju – baterijski sustav snage 7,5 kilovatsati.

– Po sunčanom danu proizvodimo do 30 kilovatsati, a trošimo do 20. Kako proizvodimo više energije nego što je potrošimo, davat ćemo višak u mrežu – ili pohranjivati u bateriju – a zimi, kad je manje sunca, uzimat ćemo iz mreže, i tako s HEP-om “prebijati račune”.

 

KAD JE OBLAČNO, PERU SUTRA!

Zasad, praktične promjene u funkcioniranju kućanstva u tome su što kolače peku i perilice uključuju za sunčanih dana, a ako je oblačno, pečenje i pranje rublja odgađaju za sutra.

Na pitanje koliko sunca dnevno mora biti da bi se dobilo dovoljno energije za dnevnu potrošnju, Piršić kaže – kao u Bavarskoj, koja ima manje sunca nego Međimurje, naša najmanje sunčana regija.

Dalmacija, pak, ima 30 posto sunca više nego što treba da bi se postigla energetska neovisnost. Utječe li izvor energije na kvalitetu rada uređaja, doživljavaju li, sad kad žive “solarno”, pad napona, slabije svjetlo, prekid rada uređaja…?

– Nekvaliteta električne energije veliki je problem i na Krku i drugdje, osobito u vrijeme ljetne sezone i snažno pojačane potrošnje.

 

NE VUČEŠ, NEGO JE DAJEŠ

Po nekoliko tisuća kuna štete na uređajima nastajalo bi zbog nekvalitetne struje, što je zapravo dramatičan problem. U slučaju korištenja solarne energije, međutim, električna mreža radikalno se pojačava jer snagu ne vučeš, nego je daješ.

Ključni su elementi stabiliziranja mreže što imamo proizvodnju na mjestu potrošnje i što najveću proizvodnju imamo upravo u vrijeme najveće potrošnje – ljeti.

S vremenom, Piršići će sustav pojačavati, sukladno potrošnji, s još panela i baterija – konačni cilj je 13,8 kilovata panela i 30 kilovatsati pohrane. U planu im je, među ostalim, nabaviti jedan manji i jedan veći električni automobil.

I ne samo što će aute puniti “strujom”, nego će je, po potrebi, moći i povući iz automobilske baterije.

Baterija na bazi slane vode

Baterija u koju će pohranjivati električnu energiju “avangardna” je, kaže Piršić, na bazi slane vode, a ne litija. Proizvodi se u Austriji; ima ukupno 5000 punjenja i pražnjenja tijekom životnog vijeka (oko deset godina), za razliku od litijske koja se zadržava na 2000 punjenja i pražnjenja.

– Litijske baterije uz to su ekološki puno manje prihvatljive, za njihovu proizvodnju koristi se dječji rad po rudnicima litija u zemljama Trećeg svijeta, a u slučaju požara potiču vatru, za razliku od baterije koja koristi slanu vodu i koja, što je vrlo važno – ne gori. Na koncu, mi smo zemlja slane vode. Zašto se ovakve baterije ne bi pravile i kod nas?

Spominjući potencijale obnovljivih izvora energije u smislu angažiranja radne snage – o čemu je u više navrata govorio za medije, predlažući da se brodogradilišta preorijentiraju na proizvodnju solarnih panela – Piršić kaže da je panele kupio od varaždinskog “Solvisa”, jedine od nekadašnje tri tvrtke koja se još u Hrvatskoj time bavi.

Splitski “Končar” i istarski “Solaris” propali su. Kaže, također, da su montažu radili “lokalni dečki s Krka”.

Svi troškovi

Piršić objašnjava kako je prvi korak k energetski neovisnom kućanstvu – donijeti čvrstu odluku da obitelj neće kupiti novi automobil, ili što već, nego uložiti upravo u energetsku neovisnost, proučiti brojke, cijene…

Prijavili su se potom na natječaj Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU), kupili dovoljno panela…

– Treba znati vlastitu godišnju potrošnju energije. Mi smo trošili oko 8000 kilovatsati, te izračunali da će nam biti dovoljan sustav snage 6,82 kW – 22 “Solvisova” panela po 310 W, svaki 1664 x 992 mm, ukupne površina od oko 36 metara četvornih (trajnost 20 godina), što je koštalo 59.650 kuna (47.720 + PDV), od čega je FZOEU refundirao 36.990 kuna.

Troškovi ovlaštenog projektanta iznosili su 2500 kuna preko energetske zadruge, inače bi bili pet tisuća kuna više, a 2,5 tisuće kuna koštao je i stručni nadzor.

Troškovi priključka na mrežu iznosili su 3287 kuna (2630 + PDV). Uz sve popuste i pogodnosti, konačan iznos bio je oko 30.000 kuna, a isplatiti bi se trebao za 3,5 godine (bez poticaja za šest do devet godina).

U cijelom ovom procesu država je, ističe Piršić, funkcionirala kao da se radi o Švedskoj: besprijekorno. Sve je i s Fondom, i s HEP-om, i spajanjem na sustav, završeno za manje od mjesec dana te funkcionira od 1. ožujka.

Dizalice topline, inteligentne utičnice…

Uz bateriju za pohranu električne energije, Piršići su dobili i sustav za upravljanje energijom koji omogućava potpunu kontrolu procesa proizvodnje, pohrane i potrošnje “struje”.

Višak energije mogu pohraniti u bateriju ili dati u sustav, a u obrnutom slučaju energiju mogu povući iz baterije ili iz mreže.

Vjeran Piršić kaže kako se sustav može dodatno unaprijediti – što kod njih još nije došlo na red – nabavom dizalice topline koja drastično smanjuje godišnje troškove grijanja, inteligentnih utičnica koje uređaje uključuju kad ima viška struje ili kad je struja najjeftinija, te punionice električnih vozila.

Uza sve to, Piršić kaže da bi im godišnja potrošnja cjelokupne energije mogla biti 30 posto manja, a cijena za oko 50 posto niža od dosadašnjih troškova.