Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Intervju Ružica Branković Klun – Važno je što nam se u životu događa, ali ja još važnije kako mi na to gledamo

SAMOPOZITIVNO: Ružice, kao psiholog već dugo godina radite s ljudima. Što vas je usmjerilo u psihologiju i postoji li trenutak kada ste se odlučili biti to što jeste?

Da, već lijepih 13 godina radim kao psiholog. U srednjoj školi nisam baš voljela učiti ništa što se mora učiti, osim psihologije i matematike. Psihologija mi je bila jako zanimljiva, bila sam vrlo motivirana učiti i upijala svaku riječ iz Šverkovog udžbenika. Matematiku nisam morala učiti na klasični način i zbog toga mi je bila draga i zanimljiva, a kasnije se pokazalo da mi se ocjena iz matematike boduje na prijemnom ispitu. A imala sam i odličnog profesora koji je znao prenijeti znanje i ljubav za matematiku. U trećem razredu srednje škole postala svjesna da želim studirati psihologiju i socijalni rad. Bio je to jedan trenutak jasnoće, jedan od onih kad se sve posloži na svoje mjesto i sve postaje kristalno jasno. Od tog trenutka sam nekako iznutra gorila kad sam učila za maturu, prijemni i imala sam neku veliku vjeru da ću upisati željeni studij. Taj plamen i tu vjeru sam doživljavala kao dar izvana, ne nešto moje. Od tada vjerujem da svaki pojedinac treba slušati taj unutarnji govor i taj plamen iznutra koji se probudi kad ste blizu onoga što trebate raditi, što su vaši talenti i gdje se možete najbolje ostvariti kao osoba i dati svoj doprinos svijetu. Socijalni rad nisam studirala, prevladala je psihologija kao šire područje koje obuhvaća šire od socijalnog rada, ali sam većinu svog radnog staža provela u sustavu socijalne skrbi i vjerujem da će to biti uvijek jedna od mojih ljubavi kad je o psihologiji i poslu riječ.

SAMOPOZITIVNO: Kako je biti psiholog u današnjim vremenima pandemije i s kojim izazovima se suočavate?

Moram priznati da sam ja većinu vremena ove pandemije bila „samo“ mama.  Kod mene se s izolacijom i „ostani doma“ modom nije puno toga promijenilo jer sam na roditeljskom dopustu još od 2018. Imali smo tu sreću da nam se 2018. i 2019., rode dvije male princeze koje uzimaju jako puno vremena za sebe.

Ali u kontaktu sam s kolegama i vidim da su ova vremena zahtijevala dodatne napore i prilagodbe. Veliki broj kolega se organizirao i pružao psihološku pomoć građanima na čemu im stvarno treba odati veliko priznanje. Puno se spominju liječnici, medicinske sestre, vatrogasci, vojska, policija, ali i psiholozi su tu dali veliki doprinos da bude bolje.

SAMOPOZITIVNO: Nakon specijalizacije dodatno ste se školovali iz Kognitivno-bihevioralne terapije kao polaznica supervizije i praktičar ste terapije igrom. Koliko ste unaprijedili svoja stručna znanja dodatnim terapeutskim pristupom i kako vam pomažu u radu s klijentima?

Studij psihologije ne pripremi nas dovoljno za ono što nas čeka u praksi i zbog toga sam, iz osjećaja osobne nekompetentnosti i nedoraslosti, se željela dodatno educirati. Znanja i vještine koje sam stekla na edukacijama koje ste naveli su mi bila od velike pomoći. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko velike. Sve navedeno mi je dalo odgovore na pitanje kako. Kako pomoći? Kako da bude bolje? A posebno sam zadovoljna s edukacijom iz terapije igrom jer su djeca klijenti koji traže specifična znanja i poseban pristup. Imala sam prilike učiti od velikih stručnjaka i na način koji nije svojstven edukacijama koje sam do tada pohađala i moram priznati da sam bila oduševljena. Oduševljena sam bila načinom na koji su edukatori, koji žive i rade u Kanadi, prenosili znanja, ali i odgovorima koje sam dobila od djece i roditelja nakon što sam ta znanja počela primjenjivati.

SAMOPOZITIVNO: Postižete li redovito uspjeh u radu s ljudima i čime ga mjerite?

Volim vidjeti klijente kojima je bolje, kojima bude lakše i koji otkriju novu snagu u sebi da krenu dalje u život iz onoga što ih je mučilo i dovelo u terapiju. Ali, na žalost, moram priznati da uspjeh ponekad izostane. Na žalost! Psihoterapijski proces je nešto za što su odgovorni i klijent i psihoterapeut, a ponekad klijenti imaju pogrešna očekivanja o tome. Očekuju magična rješenja i nekoga tko će umjesto njih nešto napraviti, ali psihoterapije to nije.

Ako je klijent spreman raditi na sebi, ako preuzme svoj dio odgovornosti u psihoterapiji i ako surađuje s terapeutom onda je uspjeh zajamčen. Srećom je puno više ovakvih klijenata i s njima je jako lijepo raditi.

Uspjeh mjerim osobnom procjenom, iskazom klijenta i testovima i upitnicima.

SAMOPOZITIVNO: Koliko je kod nas još uvijek prisutna stigma da odlazak k psihologu znači kako s nama nešto nije u redu i kako to promijeniti?

Ja osobno više nemam dojam da je dolazak psihologu velika stigma, ali vjerujem da postoji. Važno je razgovarati o mentalnom zdravlju i demistificirati taj odlazak psihologu. Meni je najsimpatičnije bilo kad sam, slučajno, saznala kako jedan dječak svojim vršnjacima govori o odlasku psihologu. On je govorio o tome kako o nečem lijepom i ugodnom i hrabrio ih je da i oni pokušaju. Dolazio je kod mene i bila sam jako sretna kad sam čula kako opisuje svoje iskustvo. Mislim da to ovisi puno i o nama psiholozima. Važno je kako mi tome pristupamo i na koji način taj dolazak predstavljamo. Ja često radim usporedbe s odlaskom liječniku. Pitam klijente da li bi ih bilo sram otići k liječniku ako ih nešto boli. Također važno je da pokušamo objasniti ljudima i budemo transparentni o tome kako naši susreti izgledaju. To ne smije biti ni tajna.

SAMOPOZITIVNO: S kojim strahovima se danas ljudi najviše suočavaju i kako im dajete podršku?

Prva misao koja mi dolazi kao odgovor na ovo pitanje je koliko ljudi toliko i strahova, ali oni se uglavnom mogu klasificirati u manji broj kategorija. Česti su egzistencijalni strahovi, za posao, materijalna sredstva, gubitak zdravlja i sl. Također ljudi dolaze i zbog straha od samoće, odbacivanja od drugih ljudi, strah od gubitka osoba, statusa, ugleda, posla, itd.

Ja sam u edukaciji iz bihevioralno-kognitivnih terapija pa se često susrećem i sa specifičnim fobijama kao npr. od različitih životinja (zmija, paukova, golubova, pasa…) ili strahova od otvorenog prostora, socijalnih fobija kod kojih je ljudima nelagodno i anksiozni su u društvu većeg broja ljudi i sl.

Sve u svemu jako veliki broj strahova postoji, ali važno mi je naglasiti da se 80% i više naših strahova ne ostvari tako da je to prva činjenica s kojima hrabrim moja klijente.

SAMOPOZITIVNO: Kako sačuvati mentalno zdravlje kad smo bombardirani sa svih strana s negativnim naslovima, lažnim vijestima, nepoznanicama i različitim pogledima na korona virus?

Da, ova su vremena veliki izazov za naše kako fizičko tako i mentalno zdravlje. Važno je informirati se kod relevantnih stručnjaka i na relevantnim mjestima. Dakle, to su liječnici epidemiolozi i web stranice Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (ili županijskih zavoda ako imaju svoju web stranicu). Također je važno kako u situaciji s korona virusom tako i svemu u životu kritički promišljati o informacijama koje smo dobili. Većina informacija iz medija su takve da im je cilj stvoriti senzaciju od onoga što senzacija nije, a često i sijati strah što nije dobro jer je strah emocija koja nas uglavnom blokira. Važno je biti odgovoran, pridržavati se epidemioloških preporuka, ali biti svjestan da, osim toga, na svijetu i u našem životu još uvijek postoje lijepe stvari koje su dobre za nas. Postoje ljudi oko nas koje je važno susretati, koje je važno zagrliti, ohrabriti, posvetiti im svoje vrijeme, postoje knjige, filmovi, izleti, priroda oko nas koju možemo doživjeti svim osjetilima, glazba koju možemo slušati, molitva kojom možemo s Stvoriteljem razgovarati, …dakle veliki broj toga što nam donosi zdravlje duha, duše i tijela. I smatram da je najvažnije svakodnevno se moći isključiti iz informacija kojim nas bombardiraju. Ugasiti televizor, radio, stišati mobitel i zaboraviti na njega, pogasiti sve ekrane i odmoriti se.

SAMOPOZITIVNO: Stres, anksioznost, depresija sve više pogađaju i mlađu populaciju. Kako im pomoći da prevladaju ovakva stanja i koje tehnike primjenjujete u radu s njima?

Velika je odgovornost stručnjaka koji rad s mladima da se informiraju o mogućim psihičkim poteškoćama kod mladih kako bi ih  na vrijeme mogli uočiti i djelovati. Također je važno da se o svemu navedenom govori, govori, govori i opet ponavljam govori! Sve škole, fakulteti, učenički domovi, gradovi, sela, svi imaju neke svoje web stranice koje mogu imati mjesto na kojem se o ovome govori. Mogu imati barem link na stanice koje o tome govore, također važno je informirati i mlade i roditelje gdje mogu dobiti pomoć. Npr. svaka županija ima obiteljski centar gdje se mogu dobiti besplatno usluge savjetovanja, a jako mali broj ljudi to zna.

Ja u savjetovanju koristim znanja i vještine koja sam stekla na edukacije iz bihevioralno-kognitivnih terapija, na edukaciji iz terapije igrom te na postdiplomskom studiju specijaliziranom za savjetovanje. Nekad su to tehnike koje su usmjerene na misli, nekad na emocije, a nekad na ponašanje. Uvijek se prilagodim osobi koja je došla na savjetovanje. Jako mi je važno da se kontinuirano educiram i da „u rukavu“ imam što više toga kako bi stvarno svatko dobio ono što mu je potrebno.

SAMOPOZITIVNO: Kao supruga, majka i stručnjak, kako se vi osobno nosite sa stresom i kako kanalizirate tuđa iskustva s kojima se suočavate u radu s klijentima?

U Bibliji piše, parafrazirat ću, svakom je danu dovoljno njegova zla. Što želim reći? Ne da su dani zli nego da jednostavno živim dan po dan. Važno mi je da danas napravim sve što planiram, što je nužno i tako svaki dan. Svjesna sam da balans između različitih uloga zahtjeva jako puno. Teško je u jednom biti majka, supruga, zaposlena, dobra domaćica, kćerka, prijateljica itd. Kad negdje kiksam važno mi je da oprostim sebi, ispravi ako mogu, ako ne onda se trudim naučiti lekciju za sljedeći put.

A tuđa iskustva su tuđa iskustva. Trudim se ne nositi ih doma. U radu s ljudima jako mi je važno da znam što je moja odgovornost, a što nije. Ono što je na meni da učinim, učinim, i često više od toga, ali također sam svjesna da svatko ima odgovornost za svoj život i ja im rado prepuštam taj dio. To me zapravo oslobađa što znam da nisam spasitelj i da ljudi imaju resurse i snage za sebe i važno im je pomoći da to kod sebe otkriju i mogu se osloniti na sebe.

Ali ipak, ponekad, i češće nego bih htjela, me dirnu tuđi životi i onda o njima promišljam i nosim ih u mislima i srcu i tada mi jako pomaže vjera. Volim se otkrivati duhovno blago i predaju Katoličke crkve koja ima lijek i odgovor na gotovo svako ljudsko iskustvo. To što sam u nekom trenutku dobila dar vjere i proživjela neka vrlo intenzivna iskustva kroz zajedništvo s ljudima i molitvu, mi pomaže svakodnevno pa tako i u poslu koji radim.

SAMOPOZITIVNO: Vaša misao vodilja i poruka našim čitateljima kako da gledaju na probleme s kojima se suočavaju?

Pojednostavit ću pa onda malo zakomplicirati.

Važno je što nam se u životu događa, ali ja još važnije kako mi na to gledamo. Važan je naš pristup problemima i da znamo gdje su naše mogućnosti i gdje prestaje naša kontrola. Učinite ono što možete, a ostalo prepustite Dragom Bogu i Njegovoj providnosti. Tražite pomoć od drugih, niste sami i u zajedništvu je puno lakše. Čuvajte sebe i svoje osobne granice u odnosima, ali i naučite kome možete vjerovati. Selektirajte ljude kao i ono što primate u sebe kroz osjetila (informacije, glazbu, riječi, hranu,..). Ono što vam je na zdravlje zadržite, a što nije, maknite, ako možete. Pripitomite vaše brige i strahove, tuge i patnje. Učinite ih svojim saveznicima, a ne svojim neprijateljima. Kako se to radi?! Pitajte psihologe, savjetovatelje, psihoterapeute ili možda neku mudru osobu u vašoj blizini, neku baku ili djeda s dubokim borama i dobrim očima koji oko sebe šire mir i spokoj. Sigurna sam da ih imate.