Bogdan Božinović: Ljepotu partije čini logika i njezina savršena pravednost

Šahovske partije mogu biti napete kao krimić i katarzične kao oluja, osobito ako se doživljavaju kroz osjećaje igrača u dvoboju. Knjigu komentiranih šahovskih partija, sa svim žestokim emocijama koje prate šah, napisao je Bogdan Božinović, šahovski (FIDE) majstor i trener, kantautor, šansonjer, pjesnik, grafički dizajner, aranžer koji za sebe kaže da je rođen s „atavizmom renesansnog čovjeka“.

Tako Bogdana Božinovića u njegovoj knjizi „Iskre na šahovnici“ predstavlja velemajstor Darko Anić. Knjiga „Iskre na šahovnici“ ima podnaslov „Od pacera do majstora“, a opisuje partije i šahovske drame koje je Bogdan Božinović dosad proživio te protivnike s kojima se susretao od kraja osamdesetih do danas.

Bogdan Božinović višestruki je prvak Hrvatske za gluhe, a sa šahovskim klubom gluhih „Silent“ postaje klupski viceprvak Europe u Hamburgu 2009. g. te potom također sa „Silentom“ osvaja naslov klupskog prvaka Evrope tri puta za redom. Kao član hrvatske reprezentacije gluhih postao je prvak svijeta u Estorilu (Portugal) 2010. g., viceprvak Europe u Bakuu (Azerbajdžan) 2005. g. te osvajač brončane medalje na Zimskim olimpijskim igrama gluhih u Chiavenni (Italija) 2019.g. Hrvatska reprezentacija gluhih šahista iznova osvojila titulu svjetskog prvaka u Varšavi 2022.

S Bogdanom Božinovićem razgovaramo o šahovskim dvobojima koje uživljeno opisuje u svojoj knjizi, o odnosima između šahovskih protivnika, tremi pred odlučujuće partije, o svjetskoj šahovskoj sceni, šahu s umjetnom inteligencijom te o njegovom šahovskom razvoju i o pisanju šansona.

Vaša knjiga „Iskre na šahovnici“ jedna je od rijetkih zbirki komentiranih partija kod nas, jer prvi put netko od hrvatskih šahista s jednom od majstorskih titula objavljuje zbirku svojih komentiranih partija. Kada ste i zašto odlučili opisati svoje šahovske okršaje?

Ideja za knjigu rodila se davno kad sam na turnirima počeo osvajati tzv.nagrade za ljepotu (što je danas, nažalost, isčezlo) a napisana je još prije trinaest godina no tek sad je, evo, ugledala svjetlost dana. Zašto sam je odlučio napisati? Ponajviše zato jer sam to – ja, pisanje je oduvijek način mog izražavanja a i stoga da ipak ostane svojevrsni dokument jednom iznimnom (šahovskom) vremenu kojeg više nikada nećemo živjeti.

Velemajstor Darko Anić primjećuje da u svojoj knjizi dajete „suptilnu analizu šahovske borbe, isprepletenu finim prikazima ljudske psihe i burnih, snažnih emocija“. Šahovske partije doista opisujete dramatično i emotivno, pa se pojavljuju divlji konji, nesretni lovci, prijeteće oluje i gubitak strpljenja koji se plaća. Kako se nosite s emocijama za vrijeme šahovske partije? Je li običaj poslije partije prokomentirati s protivnikom događaje na šahovnici?

Da. Dobar, neobavezni običaj bio je uvijek, nakon što se bura bitke na šahovnici stiša i partija okonča, prokomentirati igru s protivnikom. Svaka partija nosi drugačiji emotivni naboj i svaka je svijet za sebe. Kako se s time nosim? Kako se općenito šahisti s tim nose? Iskreno, ne znam što bih odgovorio, ne znam. Ali imao sam uvijek, barem mi se tako čini, prilično dobru samokontrolu.

Sa svojim klubom Silent osvajali ste titulu europskog prvaka nekoliko puta i igrali ste sa šahistima iz cijelog svijeta. Kako se pripremate za odlučujuće partije? Imate li tremu? Može li trema utjecati na igru?

Trema svakako može u određenoj mjeri utjecati na igru, kod nekog manje kod nekog više. Osjetio sam to na svojoj koži mnogo puta. No kako imam i iskustvo nastupa na pozornici pod svjetlom reflektora, s vremenom sam naučio nositi se s time. Nemam neki osobiti način pripreme, preferiram neku ugodnu šetnju. A što se tiče konkretne pripreme za protivnika citirat ću velemajstora Ognjena Cvitana koji mi je jednom duhovito rekao: “Vidiš, tu gdje tvoja priprema završava, moja tek počinje.“

Na nekoliko mjesta u knjizi govorite o ljepoticama, lijepim šahovskim partijama na kojima Vam protivnici čestitaju, a postoji i termin „pjegava ljepotica“ – lijepa partiju koja nije savršena. U čemu se sastoji ljepota partije? Kakvu ulogu pritom imaju emocije?

Ljepota partije može se ogledati u skladnoj, neprekinutoj misaonoj cjelini ili pak u nekom nenadanom, izuzetnom spoznavanju „istine“ kojeg nazivamo kombinacijom i koji je izdiže iznad prosjeka. Ljepota kao takva u šahu, kao i u koječemu drugome, uvijek je subjektivna kategorija premda ima neki objektivni okvir. Logika i njena savršena pravednost, bio bi možda taj okvir.

U sadržaju navodite imena svih svojim protivnika iz cijelog svijeta. Koje su zemlje danas šahovske velesile? Gdje su Indijci u šahovskom poretku, budući da je Indija domovina šaha? Dominira li srednja Europa i dalje u šahovskom poretku? Znači li to da je za šah presudan solidan standard i edukacija?

Šah je tek u dodiru s Europom postao igrom kakvu danas znamo pa nije čudo da su dugo (s ponekim američkim izuzetkom) europski šahisti dominirali no stvari su se u mnogočemu promijenile, puno je vode proteklo pa su danas šahisti Kine i Indije postali sila. Solidan standard, edukacija? Hmm… da, svakako ali što se mene tiče, kao i u svemu drugom, najvažnija je ljubav i strast, sve drugo je iza toga.

Jeste li igrali protiv umjetne inteligencije? Ako niste – zašto niste? Ako jeste – kakav je protivnik računalo?

Danas je tehnologija toliko napredovala da ni svjetski prvak nema šanse u ogledu s vrhunskim računalima tako da… nisam sklon takvom sučeljavanju. Šah je, ipak, igra za ljude. No sjajno su pomagalo u provjeri korektnosti vlastitih ideja i igre. Kako jednom duhovito reče velemajstor Zlatko Klarić – računala su nam donijela da srećom, ili nažalost, više ne možemo uživati u vlastitoj genijalnosti.

Rijetki su šahovski majstori koji pišu, naveo je međunarodni majstor Srđan Šale u svojoj recenziji, a Vi ste po mnogočemu izuzetak – pišete šansone i napisali ste knjigu o šahu. Kada ste se počeli baviti pisanjem šansona, a kada šahom? Kako ste otkrili svoje talente? Tko su učitelji koji su bili najveća podrška u razvoju na jednom i na drugom polju?

Poezija, kasnije i šansona, je dio mene od najranijih dana, a šah sam počeo igrati relativno kasno, koncem sedamdesetih ali ne s manjom strašću i ljubavi. Ne znam što bih odgovorio jer nikada nisam razmišljao o talentima ili rezultatu, bio sam samo beskompromisni, razuzdani homo ludens i vječni tragalac za ljepotom. Nekog posebnog trenera ni učitelja nisam nikad imao te nažalost (ili srećom?) u potrazi bijah sam, držeći se Nietzscheove: „Ne slijedi mene, slijedi sebe…“.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar