Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Kako se obraniti od napada neostvarenih ciljeva?

Put prema gore i prema dolje jedan je i isti.
Heraklit

Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com

Bum-tras i evo nam kraja godine. U ovo vrijeme obično mi se prišulja nostalgičan osjećaj u prikrajku svijesti i želja da promotrim ono što se tijekom godine dogodilo. Krenem u to nekako s namjerom zahvalnosti i prihvaćanja svih životnih iskustava, a završim pred mrzovoljnim debelim čudovištem zvanim „neostvareni ciljevi.“

Nije li zanimljivo kako nam pozornost lako mogu preuzeti situacije koje se nisu uopće dogodile? Bili to imaginarni crni scenariji budućnosti ili patnja zbog težnje za nečim što nije još u našem životnom iskustvu, tako je lako prepustiti se (samo)žaljenju.

Tako me ove godine pogled na listu ciljeva koje sam zapisala tamo negdje početkom 2018. potpuno deprimirao. Previše toga neostvarenog, zaboravljenog, započetog, pa ostavljenog.

Gledajući na godinu iz perspektive mojih očekivanja postavljenih na papir, bila je apsolutni promašaj. I kako sad ne dići ruke, ne proglasiti ciljeve glupostima i pomodnim hirom pa se prepustiti onome što jest jer je to realno i smiješni smo što uopće pokušavamo više?

Za početak:

Promijenite pogled na ciljeve.

Postavljanje ciljeva čini naše živote smislenima i realno je očekivati da će se ta crta ljudske prirode vrlo teško promijeniti. Ovdje smo da bismo doživjeli iskustva, a ciljevi su sredstvo da unaprijed odredimo što želimo. Nećete nikada prestati željeti i postavljati si ciljeve, kakvi god oni bili, ali ključno je ne vezati se za njihovo ostvarenje.

Najčešće ciljeve promatramo kao nužne točke do kojih moramo stići da bismo postigli određeni osjećaj – da bismo bili sretni, ostvareni, zadovoljni. Kad se to ne dogodi, izostaje nam pozitivan osjećaj koji smo povezali s ostvarenjem cilja pa odemo suprotnim putem – frustrirani smo, ljuti i osjećamo se nesposobno uopće pokušati ponovno.

Upravo iz izostanka ostvarenja svih zadanih ciljeva došao je moj osjećaj frustriranosti i depresije jer sam se previše vezala za očekivanja koja sam imala od sebe na početku ove godine. Od silne želje da stavim kvačicu na sve na papiru kako bih se mogla pohvaliti svojim ostvarenjima, posve sam zaboravila da je poanta svega emocija.

Ako promatramo ciljeve kao teške planine na koje se moramo popeti da bismo se osjećali dobro, vrlo je vjerojatno će nas progutati neki ponor putem. Ali ako se već osjećamo dobro, onda idemo na planinu jer uživamo u krajoliku i svakoj biljci i životinji koje putem sretnemo. Toliko nas obuzme sve čemu svjedočimo da posve zaboravimo da malo po malo napredujemo do vrha. I za čas smo tamo.
Kad sam još jednom pogledala prošlu godinu novim očima, vidjela sam mnogo ostvarenih ciljeva za koje sam nekoć vjerovala da će mi trebati godine, ako ikada i uspijem. Možda su se realizirali upravo zato što nisu bili na papiru, nego u srcu. Nisu bili obveza, nego užitak bez puno kalkuliranja.
I zato ove godine eliminiram pisanje točno određenih ciljeva za sljedeću godinu jer mi to umanjuje radost ostvarivanja. Znam što mi je važno, smjer u kojem želim ići, a ostalo prepuštam životu da posloži. On to ionako uvijek napravi puno bolje od mene.

Odgovorite si iskreno – Koja je moja motivacija iza cilja?

Mislim da je prethodno pitanje bilo jedno od ključnih koje sam si postavila ove godine. Ponekad je zastrašujuće koliko toga postižemo i ostvarujemo iz motiva koji su u potpunom sukobu s našim vrijednostima, ili čak proizlaze iz čistog straha.

U jednom trenutku posljednjih mjeseci našla sam se preplavljena starim zadanim ciljevima i nekim novima koji su se pojavili tijekom godine, potpuno paralizirana, bez ideje odakle da krenem. Mozak mi je prekuhao od kalkuliranja i organiziranja, a izvana se gotovo ništa nije rješavalo.
I onda sam si rekla: Čekaj malo.

Želiš li ti to sve napraviti? A zašto?

I dobila sam svašta. Zbog novca. Zbog ega. Zbog drugih. Jer mislim da bi trebala. Pa ono, svi to rade. Sad to prolazi. Zbog prijateljstva. Zbog straha?

Više od pola mojih ciljeva imalo je točno nula moje istinske emocije i strasti. Nimalo one tople smjese uzbuđenje, želje i mrvice straha u trbuhu. Bilo je to zastrašujuće, ali u isto vrijeme i oslobađajuće jer mi je puno toga bilo jasnije.

Budite iskreni prema sebi i zapitajte se ponekad zašto, zaboga, nešto radite. Zašto nešto želite? Odgovori bi vas mogli stvarno iznenaditi.

Držite se vizije, vjerujte procesu.

Za kraj, kad znate što želite i sigurni ste u svoje motive, u teškim trenucima sumnje najbolji su suputnici strpljenje i vjera. Držite viziju trenutka kojem stremite, osjetite uzbuđenje i emociju zadovoljstva koje ta vizija budi u vama i vjerujte procesu života koji će vam pružiti potrebna iskustva. Ponekad je to najbolje što možete napraviti.

Sretan ulazak u novo razdoblje i želim vam puno ostvarenih ciljeva, ali najviše dobre zabave putem!