Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Intervju Nataša Vrsaljko Alić – Coaching i terapija nisu mjesto gdje dođeš „da te poprave“, jer nema ni potrebe za popravkom, nego timski rad dvoje ljudi na razvoju jedne osobe

SAMOPOZITIVNO: Nataša, već dugi niz godina radite kao osobni i poslovni coach. Što vas je usmjerilo u coaching i postoji li životni trenutak koji vas je odredio u tom smjeru?

U mom slučaju nije što, nego tko. Izvorno sam završila ekonomiju i radila u struci oko devet godina. No, bila sam konstantno nezadovoljna. Kako sam još tada, već neko vrijeme išla na psihoterapiju, moj terapeut mi je skrenuo pažnju na coaching, ohrabrio rekavši da bih bila dobra u tome i uputio na edukaciju. Odlučila sam se, dala otkaz, odrađivala otkazni rok, učila i imala dogovoren posao coacha u jednom poduzeću koje se bavilo isključivo coachingom i edukacijama. No, sve se to događalo krajem 2008. i „zahvaljujući“ krizi koja nas je tad snašla, poduzeće u kojem sam trebala raditi je propalo, a ja sam se našla sama, bez posla, i potpuno zbunjena u kojem smjeru da krenem. No, ipak sam izabrala samostalan rad jer mi se coaching dopao, a nisam se više mogla zamisliti da radim „stari“ posao. Nije bilo lako jer u to doba su rijetki uopće čuli za coaching, pa je trebalo prvo educirati tržište da uopće postoji takvo zanimanje. Iako, kad pričam o svojim počecima, ljudi često kažu:“Pa super, nisi imala konkurenciju!“ to, u stvari nije tako. Puno mi je bilo lakše i posao je puno bolje krenuo kad se pojavila konkurencija i kad smo, zapravo, svi zajedno počeli pričati o coachingu. To iskustvo mi je pokazalo koliko je suradnja važna i koliko više za sebe možemo dobiti ako radimo zajedno.

SAMOPOZITIVNO: Kroz vlastito iskustvo anksioznosti, s kojim emotivnim stanjima ste se morali suočiti?

Uh, a s kojim nisam? Moje iskustvo je bilo prilično intenzivno i trajalo je dugo. Malo zato što sam po prirodi osjetljivija, malo zbog trauma i traumica iz prošlosti koje nas čine još osjetljivijima, moja anksioznost je prešla u intenzivne panične napade nakon jednog većeg zdravstvenog problema. I, čini mi se da je dobro da se intenziviralo jer nisam ni bila svjesna vlastite anksioznosti prije toga, mislila sam da je to stanje napetosti normalno i da se svi tako osjećaju. Panični napadi su me „motivirali“ na psihoterapiju i, nakon nekoliko terapeuta našla sam onog koji mi odgovara. Suočavala sam se s mnoštvom toga i što sam više osvještavala i prihvaćala, to su se panični napadi razrjeđivali i smanjivali u intenzitetu. Mislim da je važno naglasiti da samo terapija razgovorom nije dovoljna, paničari postanu (ako već nisu od početka) vrlo brzo svjesni da je to što osjećaju iracionalno i da racionalizacija situacije neće dugoročno pomoći. Dugoročno pomaže rad na svim tim neugodnim i dubokim emocijama koje nosimo sa sobom (ljutnja, bijes, razočaranje, nemoć, tuga, strah, sram…), koje zapravo nastojimo potisnuti pa izazovemo napad panike da bi ih prikrili i da se ne bi suočili s njima. Panične napade nemam već dugi niz godina i nedavni psihotest koji sam prošla kod psihologa pokazuje potpuni nestanak nezdrave napetosti i nestanak strukture osobnosti koja je sklona panikama. Dakle, možda na prvu ovo suočavanje izgleda kao teži put, ali je definitivno učinkovit i vrijedi svakog koraka.

SAMOPOZITIVNO: Kako se po vama emocije straha, nemoći, samosažaljenja, tuge, bespomoćnosti mogu pretvoriti u kreativnu energiju?

Ovo je ključno i baš vam hvala na ovom pitanju. Vrijeme je da se sprijateljimo i s navedenim emocijama i da ih prestanemo izbjegavati, „gurati pod tepih“ jer će takvo ponašanje samo pridonijeti anksioznosti. Vrijeme je da budemo iskreni prema samom sebi u vezi onog što osjećamo, pa onda polako i prema drugima. I to je prvi korak u transformaciji. Sve te emocije nisu tu da nas muče nego im je osnovni zadatak da nam život, tamo gdje je izašao iz sklada, vrate u sklad. Potrebno je zapitati se: „Koja je sad pozitivna namjera te emocije?“ i sačekati odgovor. Općenito gledajući, zadatak straha je da nas zaštiti pa kad nam se npr. javi strah od nekog novog pothvata, možda je vrijeme da se bolje pripremimo i prikupimo više znanja ili nam ukazuje na našu bazičnu nesigurnost pa bi bilo dobro da se pobrinemo da razvijemo veće povjerenje u sebe. Nemoć nas želi usporiti i zaustaviti od srljanja u nešto, ako si ikako možemo to dozvoliti, dobro ju je poslušati, vrlo često se desi da kad stanemo, odnekud nam padne na pamet rješenje. Samosažaljenje možemo naučiti transformirati u suosjećanje prema sebi, tuga nam daje mogućnost oporavka, opraštanja i tako stvara prostor za nešto novo u našem životu. Jer kako ćemo se ponovno vezati, ako se nismo kako treba odvezali (od nekog posla, osobe, stvari…). Ustvari, kad prestanemo na emocije gledati kao na neprijatelja, ta se transformacija događa sama po sebi.

SAMOPOZITIVNO: Danas ste autentična u svom poslu upravo zbog proživljenih vlastitih iskustava. Mogu li nas iskustva predodrediti u nešto bolje i kako vidjeti dobro u lošim iskustvima?

Ja svojim klijentima, kad prolaze kroz teško razdoblje, uvijek govorim: „Samo, molim te, nemoj da ovo bude uzalud.“ I oni već znaju što mislim. Zaista vjerujem da nam sva iskustva mogu donijeti nešto bolje, ma koliko teška bila, pod uvjetom da prolazimo kroz njih tako da promatramo sami sebe, promatramo kako funkcioniramo, koji obrasci nam iskaču, i polako prihvaćamo sve ono što izlazi. Nekad ono što izađe u takvim situacijama je i neki dio nas kojeg se sramimo i ne želimo pokazati pred drugima pa i to je dobro prihvatiti jer jedino prihvaćanjem možemo transformirati. Loša iskustva su plodno tlo za napredak i oslobađanje od onog što nam je teško i što nam više ne treba. Međutim, to se neće desiti ako se skrutimo, zatvorimo, ako potisnemo sve što osjećamo i najvažnije: ako ne preuzmemo odgovornost za sebe i svoje ponašanje. Nisam baš sigurna da možemo utjecati na događaje oko sebe, no ono u što sam sigurna je da možemo preuzeti odgovornost za to kako se ponašamo, što osjećamo i što ćemo napraviti s onim što nam život servira. I baš ovo preuzimanje odgovornosti pomaže da se osjetimo slobodniji i da si vratimo moć koju svi imamo.

A fokus na pozitivno je nešto što optimisti imaju prirodno, a mi ostali možemo naučiti jer uvelike olakšava život. Nedavno sam završila na hitnoj s užasnim bolovima u stomaku (ispostavilo se da nije ništa strašno) i sjećam se da sam dok sam se presavijala od bolova pomislila: „Ali nemoguće da se ovo dešava i da neće ništa dobro iz toga proizaći.“ I proizašlo je, na hitnoj sam upoznala mladog doktora s puno znanja i strpljenja koji mi je objasnio mnoge zbunjujuće reakcije mog organizma čime je strah potpuno nestao. Dakle imala sam dvije mogućnosti: mogla sam biti tužna i razočarana što sam morala potražiti pomoć u rano nedeljno jutro u bolnici pod pandemijskim mjerama ili „pripremiti“ svoj mozak da se fokusira na ono što je dobro u svemu tome. Izabrala sam ovo drugo i iskoristila priliku da saznam puno toga od ljubaznog doktora na kojeg sam naišla.

SAMOPOZITIVNO: S kojim izazovima se danas u vrijeme pandemije ljudi najviše suočavaju i kako im dajete podršku?

Pa moram priznati da imam sve više posla. Ovo vrijeme otežava funkcioniranje naših obrambenih mehanizama i puno toga izlazi na površinu odjednom. I teško se s time nositi. Jer ne samo da imamo, realno, nezavidnu situaciju (opasnost od zaraze s jedne strane i od financijskih posljedica pandemije s druge strane), nego i ta situacija izvlači iz osobe strahove s kojima se nije suočila, nesigurnosti, i sva uvjerenja koja ju koče u napretku ili plaše i ograničavaju.

Što je u osnovi dobro, jer kad jednom izađe na vidjelo, lakše ćemo riješiti, no osobama koje trenutno to prolaze nije baš lako.

Izazovi su i dalje različiti, jedino što im je intenzitet jači „podgrijan“ općim stanjem oko nas. Dakle, ako je netko ranije bio uplašen za svoju egzistenciju, sad je još više, ako se netko ranije bojao da će ostati sam i neće naći pravog partnera, sad se to pojačalo, ako je netko ranije bio zabrinut kako će mu poduzeće opstati, sad je još više.

Moja se podrška sastoji upravo u otkrivanju uzroka iza takvih misli koje su ispunjene strahom i napetošću te njihovim svođenjem na najmanju moguću mjeru i, nakon nekog vremena, uklanjanjem, te osim toga podučavanjem raznim načinima kako upravljati svojim stanjima i kako samog sebe smiriti.

SAMOPOZITIVNO: Kako po vama učenje i osobni razvoj mogu pridonijeti očuvanju mentalnog zdravlja?

Ukoliko to učenje i osobni razvoj kreću s iskrenim priznanjem što je sve dobro sa mnom i koja su mi razvojna područja, odnosno što je to što ne volim kod sebe i želim unaprijediti, pa onda to što ne volim naučim zavoljeti, i promijeniti, ima itekako smisla. Ne znam što bi bilo sa mnom da sam se pustila tamo u ono doba kada je samo izlazak na ulicu ispred kuće predstavljao veliki napor i izazivao paniku. Učenje i ulaganje u osobni razvoj spasilo mi je život, ne u doslovnom smislu, nego u smislu toga da je moj život nemjerljivo kvalitetniji zahvaljujući tome. Vjerojatno bih preživjela i zatvorena u stanu, ali kakav bi to život bio?

U ovako nesigurnim vremenima, vrijeme je da se izgradimo i postanemo mi stabilni, da budemo sigurni da se, ako sve drugo propadne, možemo osloniti na sebe i da razvijemo povjerenje u sebe jer će to, zasigurno, pomoći očuvanju našeg mentalnog zdravlja. Danas, na sreću, ima dovoljno stručnjaka koji nam u tome mogu pomoći.

SAMOPOZITIVNO: Što je to što ljude još uvijek sprječava na odlazak coach-u, terapeutu i tko je više otvoreniji za razgovor, žene ili muškarci?

Žene su definitivno u većem broju, mada se i broj muškaraca koji traže pomoć, počeo povećavati što je iznimno važno da bi stvorili još bolje društvo. Mislim da postoji cijeli niz razloga što se ljudi češće ne javljaju coachu ili terapeutu, no možda bi ih se sve moglo poslagati pod dva“kišobrana“, jedan je strah, a drugi sram. Čini se da, s jedne strane, imamo strahove koji nas sprječavaju da potražimo pomoć, da budemo ranjivi i zaista bliski s nekim. Dok, s druge strane, sram nas je što ne možemo sami jer to doživljavamo kao slabost, a zapravo, u „tvorničkim postavkama“ nam i nije zamišljeno da sve sami radimo, osnovni uvjet evolucije je suradnja, sami nikad nećemo primijetiti sve ono što možemo primijetiti radeći sa stručnom osobom.

Možda bi ljudi lakše potražili pomoć kad bi shvatili da coaching i terapija nisu mjesto gdje dođeš „da te poprave“, jer nema ni potrebe za popravkom, nego timski rad dvoje ljudi na razvoju jedne osobe.

SAMOPOZITIVNO: Članica ste Hrvatske udruge za coaching u kojoj kroz edukacije i supervizije coachevi rado dijele znanja, no rado se odazivate i na gostovanja putem webinara. Nedavno ste dali podršku grupi Terapeutska i psihološka podrška u vrijeme Covid 19 i upravo putem webinara pričali javno na temu anksioznosti. Koliko je po vama anksioznost bolest današnjice i na koji način je umanjiti i na vrijeme prepoznati?

Hvala još jednom na prilici da budem dio tog webinara. Anksioznost je nekako „moja“ tema i osjećam potrebu da „vratim“ svima koji su mi pomogli na mom putu izlaska iz tog stanja, tako što ću možda reći ili napisati nešto što će nekome drugome pomoći.

Sudeći po broju ljudi koji se javljaju za pomoć, postavljaju pitanja i odazivaju na slične webinare, izgleda mi, na žalost, da je anksioznost postala neko sveopće stanje. Što nije ni čudno, puno je toga što nam u suvremenom svijetu odvlači pažnju od nas samih, onoga što se u nama događa i naših stanja. Kako se s njima ne bavimo, naš sustav u koji ubrajam naše tijelo, um i emocije, nema drugog izbora nego postati napet, anksiozan. Tako da anksioznost ima za svrhu da nas probudi, ukaže da nešto nije u redu i zatraži da obratimo pažnju. Nije ugodna, ali čini se da je potrebna da nas vrati u ravnotežu. Zato je najgore kad se na nju naviknemo ili ju izbjegavamo jer je se tako nikad nećemo riješiti.

Znači: važno je da se osluškujemo i primijetimo da nismo u ravnoteži, da shvatimo da konstantna napetost (kao i konstantna opuštenost) zapravo govori da nešto nije u redu. Iako je u nenormalnim vremenima, napetost normalna, jer ako mi gori kuća, nemam nikakve svrhe od opuštenosti, mislim da problem nastaje kad je ona dugotrajna i često ili stalno povišenog intenziteta. Svakako bih savjetovala da uz stručnu pomoć, pronađete uzroke same napetosti, da se ona ne bi vraćala, a prva pomoć dok ne pronađemo uzroke, može biti bilo što, što će nas opustiti, a to je jako individualno. U praksi, mojim klijentima i meni pomažu vježbe disanja, kretanje (brzo hodanje, trčanje, vožnja biciklom), meditacije ili meditacije u pokretu, EFT ili upotreba akupresure za opuštanje, hladno tuširanje, kreativne aktivnosti…

No želim naglasiti da će sve ovo kratkoročno pomoći ili ćemo morati provoditi svaki dan bez prestanka, ukoliko ne odlučimo zaista presložiti sebe i svoje obrasce.

SAMOPOZITIVNO: Vaša misao vodilja i poruka našim čitateljima kako da gledaju na pandemiju i na strahove od jeseni i egzistencijalne budućnosti?

Moram priznati da mi je izazovno odgovarati na ovakva pitanja jer imam osjećaj da čitatelj očekuje recept ili konkretne korake, a to je vrlo teško dati. Iako smo slični, opet je svatko od nas specifičan s obzirom na odgoj, iskustvo, znanje, mentalitet… Zato najradije radim jedan-na-jedan i pomažem konkretno čovjeku koji se nalazi prekoputa mene.

No ono što mogu reći je da je važno da se upoznamo i znamo kako funkcioniramo, da bi onda mogli upravljati svojim stanjima (napetošću, potištenošću, zabrinutošću…). Mi smo evolucijski predodređeni da lakše pomislimo na negativno i osjetljiviji smo na neugodne emocije jer to služi preživljavanju i ne znam možemo li taj mehanizam mijenjati, a moje je mišljenje da i ne moramo. Znajući ovu činjenicu, važno se sjetiti da svjesno, kad smo u nekoj krizi u životu, fokus prebacimo na ono na što možemo utjecati i ono što je dobro u trenutnoj situaciji. Važno je i da imamo ili razvijemo puno suosjećanja i ljubavi za sebe i ljude oko sebe, da brinemo o sebi kada nam je teško i pokažimo sami sebi da smo tu za sebe. Prihvatimo sve neugodne emocije koje izranjaju, dozvolimo si da ih osjetimo i zajedno s njima, npr. zajedno sa strahom, a ne potiskujući ga, suočimo se s onim što dolazi. Ovo je prilika da naučimo puno o sebi, otkrijemo koliko smo već napredovali u osobnom razvoju, koja su nam još razvojna područja, koliko smo hrabri, snalažljivi i koliko brzo smo se spremni mijenjati i prilagođavati novim situacijama. Isto tako, ovo je prilika da se okrenemo i oko sebe, uočimo gdje i kome možemo pomoći i budemo podrška jedni drugima kao zajednica.

Urednica portala Mara Majstorović NLP coach