Ne daj drugome, daj sebi
Nedavno sam bila na kavi kod prijateljice i promatrala njezino dvoje djece kako se igraju na podu. Jedno je bilo još posve malena beba koja polako puzajući kroz svijet skuplja iskustva, a drugo je bila već poveća djevojčica svjesna sebe. U jednom trenutku beba je posegnula za loptom koju je u tom času djevojčica zgrabila uz urlik: „Ne diraj, to je moje!“
Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com
Nije me iznenadila njezina reakcija jer je u dobi kad joj se polako budi ego i postaje sve svjesnija sebe i onoga što posjeduje. Upravo u tome je razlika između njih dvoje, beba još uvijek reagira iz čistog nagona i ljubavi, radujući se pun znatiželje svemu što se oko njega događa, dok ona želi zaštiti ono što smatra svojim vlasništvom. Ovu fazu prolazimo svi u ranom djetinjstvu, od trenutka kad shvaćamo da možemo svijetu reći „Neću!“ Polako počinjemo zaštitnički grliti i odbijati dijeliti svoje lopte.
„Ne dam, to je moje.“
Kako rastemo, oko sebe skupljamo sve veći broj materijalnih dobara koja sve jače i bolje želimo zaštititi. Zaključavamo automobile, stanove, garaže, sefove, čak i vlastita srca kako nitko ne bi probio u njih i uzeo ono što po svim zakonima svemira pripada nama. Poistovjećujemo se s materijom koja nas okružuje sve se više udaljavajući od drugih ljudskih bića. U ekstremnijim slučajevima počinjemo i druge smatrati svojim vlasništvom pa dolazi do agresivnih izljeva ljubomore i iracionalnih odluka.
Zašto se to događa, zašto je u svijetu oko nas prisutna tolika potreba imanja?
I sama sam od ranih tinejdžerskih godina počela osjećati odvojenost od svijeta oko sebe, uživjela sam se u ulogu žrtve koja ne dopušta prilazak ostalima. Dugi niz godina u drugima sam primjećivala samo negativno, osuđivala sam sve što nije bilo isto kakvo sam ja, priželjkivala sam da cijeli svijet bude uređen na moju sliku. Štitila sam svoje stvari smatrajući da su one ja, vukla sam godinama određene sitnice sa sobom gdje god bi pošla samo da ih se netko drugi ne dočepa.
I onda sam shvatila da nikad nisam prerasla ono dječje „Ne dam, to je moje!“
Polako i sramežljivo počela sam izlaziti iz svoje kukuljice ega, dovodeći se u situacije u kojima sam se prisiljavala od nečega odvojiti ili nešto ne uzeti sebi. Bilo je teško i neugodno jer dugo moj egoistični racionalni mozak nije mogao shvatiti da davanje znači primanje. Pa nemam više tu stvar, vidi, nema je, tu je bila, a sad je nema. Logično je da sam nešto izgubila. Nakon što sam prošla prvi šok promjene, shvatila sam da to nije tako strašno. Preživjela sam odvajanje od materijalnog, preživjela sam gomilu komunikacijskih situacija od kojih bih prije bježala glavom bez obzira. Počeo mi se se sve više sviđati osjećaj dublje povezanosti sa svijetom oko sebe. Nisam imala pojma koliko je to sve samo početak, koliko zapravo ljubavi i povezanosti čovjek može osjetiti samo ako se otvori tom iskustvu.
Sljedeća faza mog egoističnog razmišljanja bila je isto vrlo logična. Ako je davanje primanje, onda što više dam, više ću primiti! Počela sam vagati, kalkulirati, davati samo da bih primila, procjenjivati koliko se moram „žrtvovati“ da bih dobila ono što želim. Mislila sam da sam konačno shvatila poantu. Ali nisam. I dalje sam se vezala za materijalno, i dalje sam se fokusirala samo na vlastiti dobitak. Možda je izvana izgledalo puno nesebičnije nego ranije, čak mi se i samoj tako činilo, ali sada definitivno vidim razliku.
A vidim ju jer je to bila samo faza prema dubljem shvaćanju koliko smo zapravo svi povezani, koliko smo jedno u mnoštvu različitih tijela. Drago mi je što sam toliko dugo bila sebična i odvojena od svijeta jer nikad ne bih cijenila ovu povezanost koju sve više osjećam. Drago mi je što sam druge gledala kao neprijatelje i konkurenciju jer nikad ne bih ovako snažno osjetila koliko su oni zapravo dio mene. A najdraža od svih mi je spoznaja da darovi nemaju veze s materijalnim nego s emocijama koje budimo u drugima.
Oni su potpuno besplatni, zahtijevaju jako malo vremena, a traju godinama. Poklonimo drugima osjećaj da su primijećeni i prihvaćeni, da su cijenjeni i voljeni, da su važni i potrebni. Divimo im se i hvalimo ih, potičimo ih i motivirajmo. Neka budu svjesni da mogu računati na našu pomoć, neka budu svjesni da su saslušani i da nisu sami. Neka se nakon svakog susreta s nama osjećaju bolje, jače, sposobnije. Svi smo povezani, svi smo dio iste priče, svatko ima dovoljno za sebe. Stanite na trenutak i dopustite si osjetiti sljedeće riječi: davati znači primati jer smo svi jedno. Kad dajem tebi, dajem sebi, ne zato što ću u drugoj situaciji dobiti nečega više nego zato što sam ja ti i ti si ja! Svaka pozitivna emocija koju darujemo je neprocjenjiva jer aktivno gradimo povezaniji i sigurniji svijet dižući razinu svijesti na temeljima najjače sile – ljubavi.
