Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Otvoreno pismo i glas razuma zabrinute učiteljice i majke

Slučajno pismo slučajnim dužnosnicima..

Poštovani svi,

Molim vas da pročitate upute i naputke koje ste  poslali radi uspostave nastave 11.5. za učenike razredne nastave. Molim  vas da čitate s razumijevanjem … bit će teško ali ne sumnjam u vas  sve.

Sada se ne obraćam kao učiteljica već kao majka. Čitajući  ovo pomislila sam da niste nikada pohađali nastavu u školama. Pogotovo  ne u osnovnoj. Druga mogućnost je ta da ste toliko stari ili bolujete od  demencije. Nemojte zamjeriti… treće mogućnosti nema.

Znači  ovako, otvarate škole za malce koji su u razrednoj nastavi čiji  roditelji rade na mjestu zaposlenja u istom radnom vremenu. Nije li tako  ugroženo pravo ostale djece na obrazovanje. Zar nemaju svi pravo na  školovanje? Ako ste pomislili da se djeca trenutno školuju u nastavi na  daljinu, varate se. Ovdje govorim kao majka i kao učiteljica. Moja djeca  se ne školuju oni sudjeluju u prividu škole. Moje učenike ništa u  digitalnom svijetu neće moći naučiti ono najvažnije… Koliko god radila  i trudila se, bila kreativna, inovativna, digitalno pismena neće  postići jednaki uspjeh kao u školi. To je samo imitacija škole i to ona  loše produkcije. Škola za život je postala opasna po život.

Nisam  stručnjak ali posljedice su već sada vidljive. Moja djeca kod kuće  trebaju majku ne učiteljicu. Moji učenici trebaju mene, ne frustrirane  roditelje koji glume učitelje. I dajte mi molim vas, kažite, tko to može  obaviti svoj posao u realnom vremenu 9-5 dok mu djeca trebaju pomoć oko  zadaće?! Uz sve to, pričate o digitalizaciji školstva, stvaranju  uvjeta. Znate li koliko me roditelja kontatiralo da ne stignu sve  odraditi jer imaju jedno računalo, djecu i svoj posao dok ih  ja pitam  zašto zadaća nije napravljena. Sram me. Dok ljudi završe svoj posao,  djeca su umorna popodne raditi svoje školske aktivnosti. Malo njih je  sposobno sudjelovati i raditi samo. Očajni su. Oni koji nisu će ubrzo  postati. Srednjoškolci nisu ni dobili opremu. Zoomaju, skypaju i  teamsaju non stop. Ne postoji niti jedan zadatak koji mogu napraviti bez  računala. Više ni lektiru ne mogu pročitati bez ekrana. Mog prvaša bi  učiteljica na trećem trebala naučiti čitati?! Nema te Đurđe koja to može  napraviti.  I tako, preko trideset tisuća djece po samo jednoj  generaciji.

Kolika je to šteta? Koliko je to obitelji?

Tko nam čuva zdravlje djece i mladih?

I danas, stižu te famozne preporuke.

Dajte  mi, molim vas recite tko je to sastavio i je li se osjećao bedasto dok  je to gledao na papiru. Ja se osjećam kao najveći bedak jer se  uzrujavam.

Prvo, neizmjerno je neodgovorno najaviti povratak u  škole uz ovakve uvjete. Škola je suživot, bliski susret, velika  obitelj, mnoštvo ruku i lica, osmjeha i suza, ona je virusna i  bakterijska simbioza, prirodna imunizacija, ona je ruka u ruci, dva u  redu, jedan uz drugog… škola nije ovo što vi pišete i što prikazujete  scenarijem katastrofe.

Drugo, škola nije vrtić. tamo djeca ne idu zato što roditelji rade. Tamo djeca idu po svoje pravo, pravo na školovanje.

Treće,  učitelji nisu mame i tate da preuzimaju njihove odgovornosti. Ja ću  svom djetetu napisati na majicu, mama je rekla da mi smiješ dati ruku.  Ako je i tvoja mama rekla isto, igrajmo se. Ali sada mi kažete da ne  smijem poslati dijete u školu jer radim od kuće. Radim od kuće jer ste  obrazovnoj ustanovi naprasito oduzeli nastavni predmet. Nije izborni.  Što je važno ministrice, da djeca samo računaju i programiraju? Sada  više nema stranih jezika, to nije više od važnosti. I tako kada ste mi  dali izbor (nepravedno) i sada kada ste mi ga uzeli (nepravedno) kada  ste me ponizili kao učitelja, kada mojoj djeci samo treba škola, uzet  ćete ju opet. Hoćete li vi mom prvašu objasniti što su to sad veliki  opet zabrljali, što se sad opet dogodilo da ipak ne može u školu?!  Sigurno nećete, nećete ni kada vas ja zovem i pišem jer trebam pomoć,  neće ni vlada ni sabor ni predsjednik, neće ni novinari, neće ni  pravobranteljica, neće nitko (mala slova nisu znak nepismenosti).

Ja ću  mu objasniti da ste vi svi nepouzdani i nesposobni donijeti odluku. Ono  za što ste ovdje.Te fotelje vam to znače.  Ne zanima me koliko je života  spašeno ovim našim kućnim zatvorom, to ni stožer ne zna. Ja ne znam  ništa o tome, znam samo da se osjećam kao u S.Koreji i da mi uzimaju  pravo za pravom, ne pitaju ništa, samo smišljaju preporuke. Da nemaju  prave podatke i da samo koriste tuđe šalabahtere. Zato, imajte  snage reći škole nema jer je opasno ili  škole počinju s nastavom jer  opasnosti nema i svoj djeci omogućite isto pravo.

Zar ova naša  djeca nisu oštećena za tri života da im dodatan strah stvarate takvom  nastavom. Škola nije centar za prihvat djece i učitelj nije  dijagnostičar za virusne infekcije i alergijska kihanja.

Učitelj  je tu da uči djecu i djeca su tu da idu u školu! Da uče, igraju se,  druže se, pričaju, svađaju, misle i pjevaju. Da daju ruku prijatelju i  posude gumicu. Djeca u školu ne smiju ići da se boje i da ih  traumatiziramo epidemiološkim protokolima. Mama je tu da mjeri temperaturu i da pošalje dijete u školu svakog jutra i baka da čuva od propuha. Ispada da ste vi svi zaboravili kako je to bilo u školi i kako to treba biti.

Ali, vi nemate pojma o ničemu pa se razbacujete preporukama koje su znanstvena fantastika. Baš me zanima tko će me od vas uvjeriti da nisam u pravu …
Grozota!”

Sanja Brajević; Foto: Pixabay.com