Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Ovo je moja priča o barsima

Dvanaest je godina prošlo otkad ga nema. U svojoj tridesetsedmoj odlučio je da ovaj život za njega više nema smisla. I izabrao otići. Svima nama koji smo ga znali, razlog tog njegovog čina ostat će nepoznat. I to je u redu. On zna zašto je to učinio. I svi koji smo ga znali, znali smo ga kao smirenog čovjeka. Ne sjećam se da sam ga ikad vidjela uzrujanog. Uvijek je bio taj koji će nas smiriti, nasmijati…

A smirenost je itekako potrebna u novinarskom poslu. Baš je bio čovjek na kojeg se možeš osloniti. Možda mu je sve to bilo teret s kojim se nije mogao nositi. To samo on zna. Nismo bili bliski prijatelji, ali smo bili dobri kolege. I bio je sjajan čovjek. Čovjek, čija je jedna rečenica, odnosno preporuka utjecala na moj život.

Sjećam se da je bila zima i moji problemi sa sinusima vukli su se mjesecima. U mjesec dana popila sam (po liječničkoj preporuci!!!) pet antibiotika, od kojih mi je bilo samo gore – vrtjelo mi se i povraćalo. On mi je rekao da probam s ayurvedom, jer je imao dobrih iskustava. Nekima će to možda izgledati bezveze, no moj se život tada uvelike počeo mijenjati. U moj su život ušli neki novi ljudi, neki novi učitelji, otvorio mi se čitav novi svijet za koji sam oduvijek znala da postoji, samo mi je trebao poticaj da u taj svijet i krenem. Ne moram reći da mi se zdravlje poboljšalo. Ayurvedski preparati i dan danas su mi ispred antibiotika i ostalih farmaceutskih pripravaka, ako moje tijelo treba nekakav „lijek“. No, ovo nije priča o ayurvedi…

Taj prvi korak, ta njegova rečenica, bio je i korak u studiranje aromaterapije, u proučavanje reikija, meditacije, afirmacija, u EFT … Sjećam se i dana kad je on otišao. Bila sam na tečaju sudarshan kriyje. Lakše sam ga isplakala, otpustila, pustila. I sve to dovelo me do Accessa Consciousnessa i Barsa. Ovoga gdje sam danas. Neću pisati o tome što su Barsi. O tome su već svi sve napisali i brdo je toga na internetu. Ovo je priča o onome što su Barsi za mene. I što mogu biti za svakoga, ako to izaberu.

Naučili su me primanju. Jer svi smo mi naučeni više davati, nego primati. To, kao, spada pod normalno. Većini ljudi teško je primiti običan kompliment. Uglavnom ulazimo u neka opravdavanja. Rijetko kad kažemo hvala. Ja sad na sve kažem hvala. Na sva prosuđivanja. I puno mi je lakše.

Mnogo lakše primam novac. I on k meni lakše dolazi. Volimo se međusobno. I mnogo ga lakše dajem. Ali mu kažem da mi se vrati u višestrukom iznosu. I ne živciram se više kad dođu računi. Zahvalim se svima onima koji su ih poslali, jer, eto, znaju da ja to mogu platiti.

Život mi je, sve u svemu, lakši. Naravno da ima i drama, i tuge, i ljutnje, i svega onoga što život čini životom, no nekako se lakše s tim nosim. I brže prođe.

Barsi su mojoj majci olakšali period borbe s tumorom. Davala sam ih joj gotovo svaki dan. Žena, koja je cijeli život samo davala, napokon je počela primati. Neću reći da je to razdoblje bilo lagano. Nije. Nimalo. Ali je olakšalo i meni i njoj. I to smo prebrodile.

Što češće primam i što češće dajem Barse, gledam kako se mijenjam, kako mi se mijenja život i kako se mijenja život ljudima oko mene. Jedna moja draga prijateljica, koja je godinama bila nesretna na poslu, ali nije imala hrabrosti napustiti ga, nedugo nakon Bars tečaja, dala je otkaz, preselila u drugi grad, izvukla se iz nekih svojih financijskih dubioza i danas živi zadovoljno. Još sama kaže: „I nek´ mi netko veli da to ne funkcionira!“ Neće, naravno, funkcionirati, ako ne radite na tome. Kao i sve ostalo. Ni aparat za kavu neće raditi, ako ga ne uključite.

Barsi su me naučili da ne prosuđujem. I još me uče. Da ne prosuđujem druge, a najmanje sebe. Jer smo sami sebi najgori neprijatelji. I uvijek ćemo x stvari naći na sebi koje ne valjaju. Umjesto da se volimo i mazimo.

Otkad radim Barse, smirenija sam, otvorenija, koncentriranija, sretnija… I ne vrtim se ukrug. Za mene Barsi doista jesu čudo. Dodir koji mazi i otapa.

Vikend Accessa u Vinkovcima – kliknite ovdje i prijavite se

Mihaela Zagoršćak – certificirani Acess Bars voditelj