Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Pretpostavi da osoba koju slušaš zna nešto što ti ne znaš

Iako dobar dio vremena znamo što radimo i pomičemo se u nekakvom svom smjeru, dođe faza ili period kada s nekim stvarima zapnemo i ostanemo stajati u mjestu. U tom trenutku dobro dolaze drugi ljudi.

Ideja o pretpostavci da druga osoba zna nešto što mi ne znamo pojavljuje se u knjizi „12 pravila za život“ kao deveto pravilo. Ideja mi je baš sjela jer se često razgovori koje vodimo svode upravo na suprotno- na dokazivanje i potvrđivanje koliko znamo.

Piše: Zvjezdana Tintor/Samopozitivno.com

Znam, ali…

Čim to kažem, vjerojatno ne znam.

Jordan B. Peterson u tom devetom pravilu knjige piše: „Ponekad morate promijeniti način na koji sve shvaćate kako biste ispravno razumjeli jednu jedinu stvar.“. Moćna rečenica.

Svatko od nas ima toliko slojeva znanja i iskustva u sebi, toliko informacija koje su se godinama prikupljale sa svakakvih strana, a pored svega toga i dalje jako malo znamo. Često ne razumijemo niti sami sebe, kamoli druge ljude.

Pa opet se ponašamo kao da sve znamo, kao da je način na koji nešto radimo univerzalno najbolji. Kao da toliko dobro poznajemo sebe, život, svijet i druge ljude da si dozvoljavamo komentirati tuđe živote tako da ih ispravljamo i govorimo što bi i kako bilo bolje za njih.

Znati koliko ne znamo trebao bi biti prvi korak za sve dalje što radimo. To potvrđuje činjenica da nam nekad trebaju godine i godine da shvatimo jednu jednostavnu stvar koju smo od nekoga čuli. I to često budu upravo one stvari za koje kažemo „Znam, ali…“.

Meni se nedavno dogodilo sljedeće: „Znam da sam postala previše nervozna osoba i da ponovno trebam meditaciju uvesti u svoju dnevnu rutinu, znam koliko sam mirnija i opuštenija osoba kada meditiram, znam koliko imam više strpljenja i razumijevanja za sve što se oko mene događa. Ali ne da mi se.“.

Ne da mi se krenuti jer znam da je najteže u početku. Znam kako je prvi put teško i dvije minute meditirati. Znam što sve slijedi prije one faze u kojoj meditiram s lakoćom i s guštom. Isto kao što se nekome ne da početi vježbati ili zdravije se hraniti iako zna da bi tako smršavio, bio zdraviji i bolje se osjećao.

Krajnji rezultat često nam nije dovoljno dobra motivacija. Dugo smo vremena u stanju izabirati hraniti svoje nezadovoljstvo, umjesto da odlučimo to prekinuti i započeti sa zdravijom navikom.

Meni je trebalo nešto da promijenim pogled na meditaciju, na taj „ali“, na sve. Trebala mi je neka nova informacija ili spoznaja. Srećom, postoji puno drugih ljudi oko nas. Od obitelji i prijatelja do stručnjaka.

Zajedničko istraživanje

Peterson spominje jednu vrstu razgovora koju naziva „zajedničko istraživanje“. To je vrsta razgovora koja je od istinskog interesa svim sudionicima. Svi sudjeluju s pretpostavkom da mogu nešto naučiti. I takav razgovor ima potencijal da nas izuje iz cipelica.

Peterson za takvu vrstu razgovora piše: „Tu ste dovoljno stabilni da budete sigurni, ali i dovoljno fleksibilni da se možete mijenjati. Tu dopuštate da vas novi podatci uistinu informiraju– da prožmu vašu stabilnost, poprave i poboljšaju njezinu strukturu i prošire joj područje.“.

Druga osoba će uvijek stvari vidjeti barem malo drugačije od nas i reći će ih na malo drugačiji način. Često je ta mala razlika dovoljna da nam se upali lampica. Da nam se dogodi onaj „klik“. Da se prekine automatski rad mozga koji je do tada ponavljao jednu priču.

Kad god previše dugo stojim u mjestu potražim odgovore kod drugih ljudi. I nađem ih. Najčešće su to najbliži ljudi koji me redovito motiviraju i presretna sam zbog toga što ih imam oko sebe. To su ljudi koji ne sputavaju nego podižu. Ali ako netko nije okružen dovoljno poticajnom okolinom, ima još puno ljudi na ovome svijetu.

Toliko nekad „zaglibimo“ u svom malom krugu poznatoga da često zaboravimo na cijeli taj svijet koji se događa oko nas. I ja se ponekad obratim nekome van kruga svojih najbližih. Ne samo zbog potrage za odgovorima, nego zbog iskustva i ideja.

Prošli tjedan, nakon što sam dugo vremena stajala s meditacijom, dogodilo mi se iskustvo razgovora koji me, blago rečeno, katapultirao. Nisam nikoga direktno tražila da me „natjera“ meditirati, ali sam otvoreno ušla u razgovor tražeći ideje i motivaciju jer sam shvatila da sama sebi više nisam dovoljna.

Odmah iduće jutro našla sam se u dugoj meditaciji, a to je na kraju ispala samo jedna „mala“ usputna stvar koja se dogodila kao posljedica tog razgovora.

Naravno, to je tek početak, ostalo je sada na meni. Ali upravo zato što je često najteže krenuti, ponekad nam samo to i treba. Da nas netko šutne naprijed svojim riječima. A to će se puno lakše dogoditi ako u razgovor ulazimo s pretpostavkom da druga osoba zna nešto što mi ne znamo, nego ako slušamo osobu da bismo potvrdili, uzvratili ili pobili.

To može potpuno promijeniti perspektivu svih naših razgovora, pa tako i nas samih i ljudi oko nas.

„Naposljetku, ono što znate ionako već znate- a to nije dovoljno, osim ako vam život nije savršen.“- Jordan B. Peterson