Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

U Zagrebu se otvara gimnazija u kojoj će se i plesti i vrtlariti

Hrvatska će ove jeseni dobiti prvu srednju školu koja će poučavati po waldorfskoj metodologiji. Riječ je o jezičnoj gimnaziji koju u Zagrebu otvaraju dvije ‘waldorfske mame’.

Renata Brekalo i Lea Brezar znaju što žele – otvoriti školu u koju bi i same rado poslale svoju djecu. I zato su nakon desetljeća prijateljstva postale poslovne partnerice pa su zakupile zgradu u zagrebačkom Podsusedu u koju će već ove jeseni ući neki novi, nadaju se, sretniji đaci. Ova jezična gimnazija pod nazivom „Epoha“ od samog će početka implementirati waldorfske odgojne metode, a u planu je skoro verificiranje vlastitog programa temeljenog na waldorskim principima. Obje naše sugovornice poslovne su žene; Lea je vlasnica marketinške agencije, a Renata je vlasnica nekoliko zagrebačkih vrtića, od kojih je jedan za djecu s težim teškoćama u razvoju. Upoznale su se u školskom odboru zagrebačke osnovne waldorfske škole.

„Već tada smo shvatile da nakon osmog razreda naša djeca ne mogu nastaviti takav način školovanja. U Hrvatskoj postoje dvije waldorfske osnovne škole i jedna Montessori i to je sve što je ponuđeno od ‘alternative’. Ne mogu reći da je našoj djeci kasnije bilo teže nego drugima u državnom sustavu, ali to nije bilo ono što smo željele”, kaže nam Renata, dok Lea dodaje da, s druge strane, Slovenija u pripremi kurikuluma angažira i svjetske stručnjake za waldorfsko obrazovanje.

Renata je odrasla u Njemačkoj, a dolazak na studij u Zagreb bio joj je svojevrsni kulturološki i obrazovni šok. Kaže, državni sustav je velik i trom, ma koliko se Ministarstvo obrazovanja trudilo, a privatnici imaju viziju s kojom mogu odmah krenuti. Za njih dvije to su rad u jednoj smjeni, jer smatraju da djeca imaju pravo na učenje u prirodnom ritmu. Odmah će uspostaviti i cjelodnevnu skrb; da dijete svakodnevno može konzultirati profesore, pisati zadaću i provjeriti znanje. „Jasno nam je i da nastavnike treba maksimalno motivirati adekvatnim i urednim prostorom , normalnim radnim vremenom od 8 do 16 i stručnom pomoći. Zato imamo i pedagošku voditeljicu. Znamo da je profesorima glavna želja podučavati i naučiti. Uspjeh djece je i njihov uspjeh”, objašnjava Renata.

Lea pak pokazuje svijetle i prostrane učionice koje su uredile u velikoj dvokatnici s terasom pa kaže: „Djeci želimo omogućiti odrastanje u nekim drugim uvjetima, koje smo možda čak i mi nekad imali. Dati im obrazovanje za budućnost koje će razvijati njihove vještine, kompetenciju, emotivnu inteligenciju. Želimo im dati izazove koje će moći prenijeti u stvaran život.”

„Ta djeca su ono što jesu”

Predrasude o waldorfskom obrazovanju koje egzistira na marginama hrvatskog školstva brojne su pa i ne čudi da mnogi pogrešno misle kako nije riječ o pravoj školi, već o hipijevskom igralištu na kojem djeca po cijele dane pjevaju, crtaju i plešu. Naše sugovornice nas odmah upozoravaju da je kurikulum isti kao i u bilo kojoj drugoj gimnaziji, ali da su metode poučavanja specifičnije. „Treba znati da će djeca puno raditi rukama i to je ono što nam treba da bi nam mozak funkcionirao. Danas se govori da je štrikanje nova vrsta meditacije, jer smiruje um. Djeca u waldorfskoj školi pletu već od prvog razreda. Po takvim stvarima je waldorfska škola posebna. Uz to, puno se rade vrtlarstvo, obrti, zanati i umjetnost”, objašnjava Lea koja misli da djeca osim apstraktnim moraju vladati i konkretnim. „Nema natjecanja, ta djeca su ono što jesu i želimo to preslikati na našu školu. Ponudit ćemo im fakultativne predmete kroz koje će pokazati što čuvaju u sebi, nasuprot postojećeg sustava u kojem pomalo venu. Ne mora se iz svih predmeta imati petice; netko je jezičar, netko je umjetnik, netko je matematičar”, ponavlja nekoliko puta u našem razgovoru.

Renata naglašava ulogu roditelja koji su maksimalno uključeni u waldorfsko obrazovanje: „Roditeljski sastanci se održavaju jednom mjesečno. Na njima se dogovora i objašnjava provođenje nastave. Svaki roditelj će biti jasno upućen u mogućnosti njegovog djeteta. Bitno je da znaju što dijete može i kako ga pogurati u smjeru u kojem je izvrsno.”

Bez novca se ne može, ali obrazovanje je stvar ulaganja

Kao i u svakoj poduzetničkoj priči novac je nezaobilazna tema. Iako kažu da obrazovanje ne nosi veliki profit te da je riječ o profesijama koje se daju društvu, napominju i da nijedan privatan vrtić nije propao u Hrvatskoj, a opstaju i privatne škole.

S druge strane, Hrvatska tone u siromaštvo i dojam je da je privatno obrazovanje priča za elitu. Renata Brekalo kaže da je to stvar svijesti koja se mijenja te da je obrazovanje jedini način na koji se može popraviti stanje u Hrvatskoj. Lea Brezar dodaje da je ista situacija i s privatnim zdravstvom: „Znate što plaćate i kakvu ćete uslugu dobiti. Tamo idete jer znate da će se netko zaista pozabaviti s vama. Ne bih rekla da su privatne škole za elitu, to je srednja financijska mogućnost. Ima roditelja koji si mogu to priuštiti. Država ne subvencionira privatne škole. Nismo ni imale takva očekivanja.”

Uz to, nastavlja, i roditeljska svijest se mijenja pa je sve više onih koji ne žele pretrpane učionice i nastavu koja robuje administraciji i pukom „štrebanju“ činjenica: „Naravno, i u državnom sustavu ima kvalitetnih profesora. Ali, spremna sam investirati u obrazovanje jer to donosi širi pogled na svijet. Djeci treba dati mogućnost i da imaju svoj stav, a ne stav profesora, te ih naučiti da stvaraju svijet koji se bazira na različitostima koje se prihvaćaju.”

I ludost, i hrabrost

Ono što naše sugovornice ohrabruje jest da im se, iako nije raspisan natječaj, samoinicijativno javljaju profesori koji se vide u njihovoj priči pa trenutno imaju samo tri nepopunjena mjesta od ukupno 12 ljudi koliko planiraju zaposliti. Isprva dio njih samo na nepotpuno radno vrijeme, jer će najesen upisati jedan ili dva prva razreda. Svi profesori će, kažu, proći edukaciju za waldorske metode poučavanja. Logički, škola bi puni kapacitet od stotinjak učenika trebala postići u četvrtoj godini rada. Problema s resornim ministarstvom nisu imale i, složne su, najteže je bilo naći prostor koji odgovara propisanim standardima. Jer, primjerice, učionica ne smije biti niža od 320 centimetara.

Ove dvije osnivačice najesen će preuzeti svoje nove uloge. Lea Brezar će stručna znanja iskoristiti za rad na projektima i u odnosima s javnošću. Osim toga, studira psihologiju pa planira i rad u nastavi kad stekne kvalifikacije. Renata Brekalo će svoje iskustvo vođenja vrtića pretočiti u ravnateljsku funkciju, no kani i u nastavi iskoristiti svoju diplomu profesorice njemačkog jezika i fonetike. „Predavala sam 17 godina i kad sam upisala svoje dijete u waldorsku osnovnu školu, shvatila sam da sam cijeli život radila na waldorfski način. Kasnije sam završila waldorfsku edukaciju i krenula sam otvarati vrtiće. Želim se povezati s prvom generacijom roditelja i učenika kako bih vidjela kako dišu i u kojem smjeru će to ići.“

Je li ih strah neuspjeha? Uglas kažu da nije pa zaključuju: „To je kao i u klasičnom poduzetništvu. Hrabrosti ti treba, a znaš da moraš biti malo lud jer znaš da te čekaju izazovi te da je rad s ljudima velika odgovornost. Obećale smo da ćemo djeci pomoći da se pronađu. Želimo mijenjati stvari i omogućiti djeci da hrabro krenu u svijet!”

Izvor: DW.com