Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Pričekaj malo

Društvene su mreže nam pružile mogućnost direktnog dokumentiranja vlastitih života, kako za sebe, tako i za široku grupu ljudi. Radimo to nesvjesno, bez osjećaja obveze, ali svi tu i tamo nešto zabilježimo, objavimo i podijelimo s drugima, ostavljajući zapis našeg razvitka u vremenu. I to je sasvim u redu.

Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com

Dapače, jedna značajka Facebooka kao društvene mreže mi je posebno draga, a to su objave „Na današnji dan“. Posve iznenada iskoči mi prizor mojeg života prije godinu, dvije, pet, neka scena koja je u to vrijeme za mene imala važnost. Prije nekoliko tjedana pozornost mi je obuzela slika koja je bila objavljena prije točno godinu dana, a činilo mi se kao da je to praktično nečiji tuđi život.

Slika je bila direktno povezana s mojim tadašnjim radnim mjesto što je u meni pokrenulo određena egzistencijalistička razmišljanja – što se od tada dogodilo? Potpuno neočekivano sumiranje posljednje godine mog života budući da je vrijeme kad se to obično radi bilo još nekoliko mjeseci ispred mene. Pa, za početak, nalazim se karijerno na posve drugom putu. Zanimljivo je što je slika još uvijek odisala emocijom ugodnosti starog radnog mjesta i znam da je osoba koja sam bila ja u to vrijeme još uvijek bila nesvjesna tinjajuće želje za promjenom.

A od onda se mnogo toga promijenilo. Moja pozornost i energija otputovali su u potpuno drugom smjeru, okupirali su me drugačiji zadaci što je u moj život dovelo i obnovljenu garnituru ljudi kojima sam okružena. Iskusila sam nove emocije, nove životne situacije, ostvarilo su mi se neke želje koje su se dugo sanjale, naučila sam vjerojatno više lekcija nego ikad dosad u životu, postala sam mrvicu hrabrija i svjesnija. A što je najvažnije, postaje sve bolje i bolje.

Da mi je netko u vrijeme slike prije godinu dana prezentirao događaje mog života koji će uslijediti, iznenadila bih se. Nisam zamišljala takav razvoj priče, a opet, puno se toga što sam dugo vremena željela ostvaruje.

I u tom cijelom jednogodišnjem nizu, preslagivanju točaka fabule mog života, došla sam do vrlo vrijednog zaključka. Od objavljene slike dogodilo se puno životnih situacija, od kojih je popriličan broj na početku realizacije bio procjenjivan kao „negativan“. Mnogo puta sam pomislila zašto mi se nešto događa, kako je to moguće, zašto sada, zašto ovako. Mislila sam da sam „skrenula s puta“, da sam „pogriješila“ iznova i iznova.

A znate kakve su posljedice imali takvi događaji na generalnu sliku? Više ih se niti ne sjećam jer su se apsolutno svi do jednog razvili u moju životnu priču koja me dovela do trenutne točke. Svi su u sebi krili blagoslov, lekciju, nužno vrijeme za sazrijevanje. Svi su me, malo po malo, gradili kao lutku od gline, dodajući na jednom mjestu, oduzimajući na drugom.

I svi su se trebali dogoditi, baš tako kako su se dogodili i nikakva suvišna borba iznutra neće ih promijeniti. Zadnja godina dana najviše odiše lekcijom – hajde samo malo pričekaj. Pričekaj s burnom reakcijom, pričekaj s pobunom, pričekaj s kritikom. Samo malo pusti priču da se razvije, pusti da se promjene dogode, shvati da nekako, negdje, postoji razlog zašto. Ne gubi dane i noći na analiziranje što se moglo dogoditi drugačije i žaljenje za propuštenim prilikama.

Za neke situacije koje su mi se dogodile, apsolutno sam vjerovala da su nepovoljne, nepravedne, da su odraz mog neuspjeha. Kritizirala sam se potiho u svojoj glavi, pitajući se gdje mi je pamet bila. Ali onda dođe trenutak kad se priča razvije i nauči nas lekciju da se malo pustimo na miru, da se ne osuđujemo toliko žestoko jer je dugoročno naš postupak ipak imao smisla i doveo nas je na neko novo mjesto. A obično to mjesto bude puno bolje od onog što je naš ograničeni logički um zamislio.

Volimo zamišljati idealne scenarije, odsječke događaja točno poredane u uzročno-posljedični lanac koji jedini u našim glavama ima smisla. A kad život krene drugačijim putem, kad nam svemir pruži točno ona iskustva koja su nam potrebna da bismo postigli svoje ciljeve, mi se ljutimo, prijetimo i osuđujemo. Život nas počne obasipati prilikama samo ako se opustimo i prihvatimo iskustva koja su nam potrebna. Da, puno iskustava u zadnjih godinu dana nisam zamišljala takvima kakvi su se dogodili, ali s današnje točke gledišta, drago mi je da su se baš tako realizirali.

Zato se sjetite te dvije riječi koje vas mogu spasiti zbunjenosti i panike u svakodnevnim životnim situacijama – pričekaj malo. Recite to sami sebi svaki sljedeći put kad se nađete u situaciji koju procjenjujete nepovoljnom za sebe. Samo malo pričekajte i nećete je se više doslovno ni sjećati. Ne dajte joj svoj emocionalni i energetski naboj, i ona će nestati. Pretvorit će se u točno ono što i jest, prikriveni blagoslov koji vas vodi na mjesta puno bolja od ičeg što ste sami mogli zamisliti!