Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Nije pas haljina s neta da se samo predomisliš

Dok osoba ne zavoli životinju, dio njezine duše ostaje neprobuđen.
                                                                                      Anatole France

Piše Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com

Nisam radikalni aktivist, ali ima nešto u nepoštivanju životinja na što sam posebno osjetljiva. Činjenica je da mi je brutalnost prema drugim oblicima života okidač koji me najbrže dovodi do tuge, bijesa i nemoći, ali radije biram tu pretjeranu osjetljivost nego drugu krajnost. Zato sam zahvalna što je sve više ljudi koji vide stvarnost na način sličan meni, a upravo jedna takva mi je nedavno prenijela vrlo simpatičnu situaciju oko udomljavanja koja nažalost i nije tolika rijetkost.

Naime, nedavno se na njezinoj skrbi pronašao prekrasan hrvatski ovčar uklonjen s ugrožavajuće niskih temperatura, još jedan kojem se sreća osmjehnula da sretne Saru i pronađe svoj put do sigurnosti.

Nije potrajalo dugo i mali crni šarmer je pronašao svoj potencijalni novi dom. Udomitelji su u Zagrebu, svi su sretni, jedva čekaju happy ending, dovest će dečka do tamo, ma sve cvijeće i leptirići.
I tako su se naši junaci našli pred ulazom u Zagreb, gotovo na cilju svog putovanja da bi dobili obavijest da udomitelji odustaju. Razlog je, izrazit ću se ublaženo, da jedan od stanara ne želi psa.

E sad gledajte.

Ne željeti psa je sasvim legitiman razlog za ne imati psa, nemam tu prigovora. Ono što mene posebno bode u mozak je činjenica da se prema drugom životu ponaša kao narudžbi preko interneta koju se može samo u bilo kojem trenutku otkazati.

Kako je moguće da netko nekoliko desetljeća živi s osobom koja „ne želi džukeletine“, ali svejedno odluči preuzeti odgovornost za jednu bez da kaže toj osobi dok nije prekasno?

Kako je moguće tako se olako odnositi prema svojim odlukama?

Ljudi imaju toliku lepezu razloga za donošenje odluka da me ništa više uistinu ne iznenađuje, ali nekako očekujem da će osoba prije donošenja odluke koja se tiče tuđih života dobro razmisliti i stati iza nje kad ju donese.

Ne postoji stvarno loša odluka, ne ako čvrsto stojimo iza nje. Zato je za neke odluke priprema ključna za ugodniji život svima oko tebe, ali i tebi.

Možda ponekad malčice razmisli prije nego poduzmeš nešto. Nemoj se javiti udruzi da ti voze psa nekoliko stotina kilometara ako imaš ženu koja ne voli pse. Nemoj se udati jer si prešla 25 i baš si sad eto slučajno s tim likom. Nemoj roditi jer sve iz ekipe već jesu. Nemoj na matematiku ako si opsjednuta španjolskim od malih nogu.

Znaš, takve nekakve odluke koje kroje živote, a bome ima nas koji ih donosimo naprečac zbog blesavih razloga.

Stvar je u tome da kad nešto kažeš, ljudi to prihvaćaju kao istinu. Barem većina. Oslone se na tebe, isplaniraju svoje živote na osnovu tvoje odluke. Vjeruju da si ozbiljno razmislila i da stojiš iza toga. Ponekad je jednostavno neodgovorno samo odustati od nečega što se ne bi trebalo olako ni započeti, pogotovo kad je u pitanju nepotrebna komplikacija tuđeg života.

A ako se već moraš predomisliti, učiniti to barem dostojanstveno i pažljivo prema onima na koje tvoje odluke utječu. Na primjer, nemoj stornirati prijevoz psa kao da si slučajno pijan klikao po eBayu. Ponudi im barem kavu kad su već došli do Zagreba, nemoj samo nestati s lica Zemlje. Sitnice čine razliku.
Zapamti da kako tretiraš druge, tako tretiraš i sebe. Ako si neodgovoran prema drugima, kakav si prema sebi? Kako odluke koje donosiš utječu na tebe? Što vidiš kad sam sebe pogledaš u ogledalo?
I to je ono što se svi na kraju trebamo zapitati.