Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Postoji li teror pozitivnosti?

Nešto se mijenja. U zadnjih nekoliko godina intenzivno osjećam promjenu svijeta oko sebe, sve više svjedočim porastu svjesnosti i promjenama u paradigmi razmišljanja ljudi s kojima se susrećem. Sve je više hrabrih i pozitivnih ljudi koji su odlučili uzeti svoje živote u svoje ruke, promijeniti ih i pokazati drugima primjerom da je moguće.

Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com

Budući da sve radimo s nivoa svjesnosti na kojem se nalazimo, tome su pristupili na sebi svojstvene načine i u onolikoj mjeri koliko su trenutno u mogućnosti. Kao i kod svih promjena, u isto vrijeme pojavila se i druga struja koja ne želi u tome sudjelovati i osjeća se ugroženo pod valovima pozitivnosti koji se sve više i više šire. Trend se nazvao terorom pozitivnog razmišljanja jer se ono smatra nečim nemogućim za postići te nametnutim kao jedini ispravan obrazac razmišljanja. Argumenti su da jednostavno nije u ljudskoj prirodi uvijek biti sretan i pozitivan te da su ambasadori takvog razmišljanja naporni, iritantni i lažu sami sebe.

Što uopće znači pozitivno razmišljati?

Kao i sa svim ostalim temama, ovo je moj pogled na taj fenomen i onakav je kakvog sam ga u ovom trenutku sposobna shvatiti sa svog nivoa svijesti.

Pozitivnost za mene ne znači dobro nam znana izreka „Fake it ’til you make it“ ili glumi nešto dok ne postane stvarnost. Pozitivnost bi prije svega trebala biti prihvaćanje. Prihvaćanje trenutne situacije, životnih okolnosti, uvjeta, našeg ili tuđeg ponašanja i bilo čega što se događa u nama ili oko nas. Pozitivcima se najčešće zamjera gluma sreće jer je nemoguće da je sve uvijek dobro. To je apsolutno istina, sve uvijek ne može biti dobro ako na događaje gledamo kroz svoj filter što je dobro, a što loše. Životne se situacije ne mogu ugurati u crno-bijele kalupe dobroga i lošega jer nam nedostaje komponenta vremena i razumijevanja šire slike koja u konačnici uvijek pokaže da je sve uistinu bilo dobro.

Upravo zato pozitivnost znači prihvaćanje. Ne pasivno promatranje životnih događaja uz misaono i lažno ponavljanje da je sve u redu iako se oko nas raspada i zaista se ne osjećamo dobro, nego prihvaćanje naših emocija i reakcija u takvim trenucima. Svi ponekad imamo negativne reakcije, svi se ponekad osjećamo izvan balansa i da se nešto urotilo protiv nas, to su prirodne ljudske reakcije i sasvim su normalne. Ali je ključno kako ćemo postupiti u takvim trenucima i mislim da je to razlika između stvarno pozitivnih ljudi i onih koji lažiraju vlastite emocije i na to isto prisiljavaju druge pod krinkom pozitivnosti.

Ako smo već došli do toga da osjetimo negativnu emociju, najpozitivnije što možemo učiniti jest priznati si to, prihvatiti i usmjeriti se na to što ćemo poduzeti da se situacija poboljša. Oni koje bismo mogli nazvati negativnim ljudima najčešće posjeduju komponentu svjesnosti o vlastitoj negativnoj emociji, ali se osjećaju nemoćnima na zadnjem koraku – usmjeravanju na promjenu emocije nabolje.

Tako najčešće ostaju duže vremena u negativnom stanju jer se poistovjete s tim i aktivno rade u širenju negativnosti na druge. Lažni pozitivci si jednostavno neće biti spremni priznati negativnu emociju jer imaju osjećaj da su nešto skrivili zato što se tako osjećaju. Zato će upotrijebiti sva naučena sredstva odavanja dojma pozitivnosti izgrađujući tanku koprenu iluzije oko sebe dok ih u isto vrijeme izjeda krivnja. Vjerujem da je ovo kategorija od koje se osjeća navodni „teror pozitivnog razmišljanja“ jer jednostavno nisu autentični sami sebi, ne osjećaju se uistinu dobro i zbog toga vrše pritisak na druge da budu pozitivniji.Sada dolazimo do druge stavke koja za mene znači pozitivnost, a to je razumijevanje.

Razumijevanje da je svaka jedinka koja je postojala, postoji i postojat će na ovom svijetu jedinstvena, da ima svoje programe i prošlost i da ne može niti bi trebala reagirati univerzalno na sve životne situacije. Razumijevanje da svatko u svakom trenutku postupa najbolje što može s one razine svjesnosti na kojoj se trenutno nalazi i da bismo mi, u njegovim cipelama, postupili apsolutno isto! Razumijevanje da se osobi koja je toliko emotivno duboko u negativnosti svoje situacije ne može reći: „Daj prestani i budi pozitivan, sve je u redu!“ jer će on to shvatiti kao izravan napad na sebe i doći će do kontraefekta.

Razumijevanjem i prihvaćanjem emocija drugih ljudi dolazimo do posve druge razine pozitivnosti kada će oni biti sposobni osjetiti naše dobre namjere, kada im uistinu možemo pomoći jer će se oni prema našoj pomoći otvoriti, kad će oni u nama osjetiti sigurnost i oslonac. A da bismo to postigli, prvo moramo biti svjesni vlastitih negativnih emocija i reakcija, moramo biti sposobni pomoći sebi i razumjeti sebe da bismo bili od stvarne pomoći drugima.

Sve prije toga je predstava ega pod naslovom: „Ja sam bolji od tebe jer sam pozitivan.”
Osobno sam u različitim stadijima života prošla sve kategorije koje sam navela. Jedno vrijeme sam se u potpunosti poistovjećivala s negativnosti, čak sam i uživala u tome. Ako bi mi jedna sitnica krenula krivo, strašno bih se ljutila, frustrirala i samo čekala i dozivala ostale negativne sitnice da se prilijepe. Davalo mi je na važnosti – poslušajte sad svi što se meni danas grozno dogodilo!

Zatim je došlo razdoblje lažne pozitivnosti, razdoblje kad sam pročitala i štreberski naučila da treba biti pozitivan, kad sam čak i doživjela vanjske promjene promjenom unutarnjeg stanja pa sam to prihvatila kao Sveto pismo. Osjećala bih strašnu krivnju ako na nešto ne reagiram apsolutno pozitivno, a ne daj Bože da osjetim lošu emociju. Znala sam se danima prisiljavati i glumiti da se osjećam dobro, a istina je bila sasvim suprotna. Jednostavno, shvatila sam pozitivnost samo misaono i nisam bila spremna razumjeti i prihvatiti samu sebe. U tom razdoblju najviše sam „prisiljavala“ druge da stave lažnu masku pozitivnosti kao ja, uz potpuni manjak razumijevanja i prihvaćanja.

Ali s vremenom sam naučila bolje, naučila sam prihvaćati svoje emocije i reakcije takve kakve jesu, naučila sam da je najveća pozitivnost koju mogu prenijeti drugima život u skladu sa samom sobom i da su i oni svi na istom putovanju kao ja, samo u različitim stadijima.

Zato smatram da ne postoji teror pozitivnosti, postoji samo ogroman broj ljudi koji svi imaju najbolje namjere i postupaju u skladu s onim što su do sada naučili i što najbolje znaju te uistinu vjeruju da postupaju ispravno. Pomozimo onima koji našu pomoć traže i spremni su ju prihvatiti, a sve ostale prihvatimo takve kakve jesu i imajmo razumijevanja za njihov put pa više nitko neće osjećati pritisak da se osjeća onako kako se ne osjeća.

Uostalom, uistinu pozitivna osoba nikada neće drugu prisiljavati na promjenu riječima nego će najbolje upute dati svojim osobnim primjerom!