Bok, ja sam Jelena, prokrastinator s bogatim iskustvom. Krenula sam odlagati stvari koje bih trebala obaviti negdje tijekom ulaska u pubertet i kreirala se lijepa čvrsta navika čije posljedice osjetim do dana današnjeg.

Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com

Moram priznati da sam s vremenom ipak stekla određene organizacijske sposobnosti i radne navike da si ne moram više ubrizgavati kofein u venu kako bih noć prije završila posao, no i dalje su me frustrirali oni trenuci kad su jedine misli koje imam o zadacima „NE DA MI SE, NEĆU, NE ŽELIM.“

Pa sam se tako godinama trudila promijeniti. Iz ovoga „trudila promijeniti“ već možete zaključiti kako je to završilo. Nije pomoglo ni zapisivanje u planere, ni odluka, ni obećanje samoj sebi, Svemiru, Bogu, Isusu, alarmi ni podsjetnici.

Uvijek bi došlo do promjene mog pažljivo osmišljenog plana kako će mi neki dan života izgledati. Uz puno vremena provedenog u „NE DA MI SE“ mislima.

Mislila sam si: „Jelena, koja si ti lijenčina. Pa daj brate ono, just do it.“

E vidite, tu imamo mali problemčić. Kao prvo, zašto si pobogu uopće govorim da sam lijenčina? Što je lijenčina, postoji li lijenost? Što ako su ti „NE DA MI SE“ trenuci samo poruka da promijenim pogled na situaciju, a ne definicija mog karaktera? Zašto se definiram lijenčinom ako u određenom trenutku ne želim napraviti neku radnju, a drugih 7 bih puno radije? Bih li bila manje lijenčina da su tih 7 bile na popisu prije ove?

Oke, zaključak svega, prvo ću si prestati govoriti da sam lijenčina jer se uopće ne osjećam dobro od tog svega. Iš.

Sljedeće, možda je vrijeme da si priznam da trenutno jednostavno nisam „Just do it“ osoba i prestanem se tjerati silom da budem. Nije nimalo loše biti „Do at least you can do at this moment“ osoba. Ponekad su rezultati puno brži s tim stavom jer se eliminira sjedenje u zabludi. Prihvati kakav si trenutno, nemam ti što pametnije reći.

Kažu da ne postoje lijeni ljudi, samo oni koji nisu inspirirani. Mogu reći da se u neku ruku s tim slažem. Za bilo koju akciju potrebna je inspiracija, bila ona unutarnja strast, novac, moć, krivnja, strah… Počela sam obraćati pozornost na to koje mi se točno stvari ne daju i u kojem trenutku te preispitati ponovno svoju motivaciju zašto mislim da bih nešto trebala učiniti.

Tu se lijepo sazna svašta o sebi. No da ne ostane sve na praznim promišljanjima, ovaj tjedan život mi je dao priliku testirati sve to u praksi. Svašta nešto se tu trebalo, a visoko na popisu prioriteta bio je zadatak uz koji je dolazio snažan „NE DA MI SE“ osjećaj.

Neću ti lagati, dosta sam vremena opet provela sjedeći u „Just do it“ grču, naravno bez rezultata. Moja želja i motivacija za tom akcijom samo su se smanjivale.

Ako ti je poznat taj osjećaj, evo što možeš učiniti da se vratiš u normalno stanje:

Mani se planiranja dana u minutu.

Time management je važan, ali važnije je ponekad pustiti životu da se odvije i pruži nam iskustva koja se nikad ne bismo ni sjetili staviti u planer. Odlučila sam više ne planirati po danima, nego odrediti prioritete za više dana unaprijed i dopuštam si presložiti kockice. Prokrastinator u meni treba tu mogućnost da može nešto odbiti napraviti danas. Ali oslobodila sam se osjećaja krivnje na kraju dana ako nešto ne napravim jer sam danas učinila nešto što sam planirala sutra umjesto toga i to mi donosi mir. Odmah se mogu nadovezati na sljedeću točku, a to je:

Učini najviše što možeš, pa makar to bilo nešto sasvim drugo.

Uvijek postoji nešto što možeš napraviti, nekakav zadatak koji imaš, neka akcija koju možeš poduzeti. Napravi bilo što nakon čega ćeš se osjećati ponovno dobro i na ispravnom putu. Recimo ja sam odabrala ostaviti po strani nemili zadatak i umjesto toga napisati ovu kolumnu. Zato što sam ionako to planirala, možda ne danas, ali sad mi je savršen trenutak. Zašto ga ne iskoristiti?

Prošeći.

Možda je očito, ali često zaboravimo koliko fizička aktivnost pomaže kod opterećenja to do listom. Kad mi je svega puna kapa, odem prošetati, počistim stan, zaplešem, usmjerim se na bilo kakvu fizičku aktivnost. Nekad je reset jednostavno nužan da bi se napravilo mjesta za nove ideje.

Poanta svega je prekinuti taj nezdravi tijek misli u kojem se zapravo ništa ne događa – vjera u naše sposobnosti opada, a zadatak nije ništa bliže rješavanju ako je energija usmjerena u prekoravanje zbog toga. Smatram da je puno zdravije i dugoročno korisnije u takvim trenucima energiju usmjeriti u akcije s kojima smo usklađeni i koje nam donose mir te uspostavljaju red u mislima. Ako smo nešto stvarno odlučili učiniti, doći će savršeni trenutak za to, ponekad ga je potrebno samo pričekati zabavljajući se nečim drugim.