Pisanje je oblik terapije; ponekad se pitam kako svi oni koji ne pišu, skladaju ili slikaju uspijevaju pobjeći od ludila, melankolije, panike i straha koji su svojstveni ljudskom stanju.

Andy Dunn

Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com

Posjetilo me danas čudovište paničarenja. Dođe mi tako povremeno s vremena na vrijeme, kad se lista obveza sa „želim“ prebaci u „moram“ pa u glavi nastane kaos organiziranja, kalkuliranja i pregovaranja.
Mogla si to već prije, sad bi bila slobodna.

Ako odmah napraviš ovo, onda ubaciš ovo, onda možda stigneš još i ovo danas. Ali bolje sutra, joj, ne, sutra je ono treće.

Joj e a sjećaš se ono u trećem osnovne kad nisi ispunila očekivanja…

Ljudi moji, to bude ratno polje. Napadi panike nastat će zbog različitih razloga i napasti različitom snagom, ali uvijek im je u centru osjećaj potpune paralize te nemogućnosti djelovanja.

U tim trenucima osjećam kronični nedostatak vremena, kao da kasnim u samom razvoju za svijetom. I samo mi sijevaju slike obveza, poslovnih zadataka, rokova i očekivanja materijalnog svijeta od mene.
Kao da ništa više nikada neće biti zabavno.

I što u takvim trenucima, što kad nas toliko obuzmu vanjske životne situacije da ne znamo što bismo sa sobom? Kako povratiti osjećaj užitka u procesu?

Idite odrijemati.

Znate ono ne znam odakle bih krenula pa idem prvo najbolje leć’? To zapravo uopće nije toliko loš savjet. Ako se uspijete dovoljno smiriti da možete usnuti, proces spavanja privremeno će ugasiti bujicu paničnih misli pa ćete se moći ponovno suočiti s realnosti bistrije glave. Naravno, ova metoda pali samo ako si ju možete priuštiti vremenski te se uskladiti s mišlju da je to stvarno najbolje što možete napraviti. No kad panične misli stvarno zagrizu, nesanica je jedna od (mojih) nuspojava i potrebno je pronaći drugi način za ublažavanje napada.

Potpuno se fokusirajte samo na jednu stvar.

Ovo je koristan savjet za sve životne situacije, ali posebno je djelotvoran kad se osjećam preplavljeno zadanim obvezama. Nikako ih ne mogu sve napraviti odjednom, nije li tako? Imam li onda zapravo ikakve koristi ako razmišljam kako ću napraviti treću i četvrtu stvar dok tek započinjem prvu?
Jedino što raste od takvog pristupa je osjećaj beznađa zbog svega što još treba biti napravljeno. Zato u takvim trenucima upirem sve svoje snage u fokus na jednu stvar – onu najbolju stvar koju trenutno mogu napraviti. U idealnom slučaju to je nešto s popisa onih obveza koje žuljaju, ali u isto vrijeme nešto na što se uistinu u ovom trenutku mogu potpuno fokusirati.

Pogodite u kojem trenutku nastaje ova kolumna!

Proizvedite osjećaj radosnog iščekivanja.

Nedavno me jedan prijatelj podsjetio u pravom trenutku na metodu koja je možda i najteža od tri nabrojane, ali je i najučinkovitija. Znate li onaj osjećaj kad ste kao dijete iščekivali trenutak otvaranja poklona na božićno jutro? Onaj osjećaj kad znate da će se nešto dobro / zabavno uskoro dogoditi, samo je pitanje trenutka?

E to je osjećaj koji automatski briše bilo kakvu brigu oko raspleta materijalne stvarnosti, osjećaj u kojem ste sretni što ste živi i ovdje da možete doživjeti to što vam dolazi.

Znam da je užasno teško u trenucima kaosa u glavi pronaći nešto čemu se možete radovati, ali samo krenuti u tom smjeru s jednom mišlju može promijeniti sve. Zato je postavljanje ciljeva toliko korisno jer u svakom trenutku možemo proizvesti osjećaj radosnog iščekivanja ako razmišljamo o njihovom ostvarenju.

I tako sam se tijekom razgovora s tim istim prijateljem pitala što bi moglo biti to na što se trebam sjetiti misliti kad mi je muka od svega. Predložio mi je je jednu i odmah sam ju testirala u praksi – kao moja osobna kapljica instant sreće! Potrebna je samo ta jedna stvar koja će kreirati prečicu do promjene emocije, a stvari se onda dalje poslože same.

Čudovište paničarenja ne mora uvijek nužno nositi nesreću sa sobom, zapravo često od njega možemo izvući korisne lekcije. Nekada nas jednostavno natjera da se suočimo sa sobom i svojim prioritetima te preispitamo odluke koje su nas dovele do trenutne životne situacije.

Zato ako dođe, pozdravite ga kao starog prijatelja, ali mu odmah pojasnite tko je gospodar, a tko samo gost.