Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Tvoji snovi zaslužuju barem sat vremena

Pisanje je bilo jedan od mojih snova. Godinama toliko potisnut san da skoro nisam niti znala da to želim. Sve do onoga trenutka kada sam mu odlučila pokloniti malo pažnje. Tada je prestao biti san i postao je plan.

Piše: Zvjezdana Tintor/Samopozitivno.com

Do tada sam živjela u zamci u koju svi često upadnemo. Zamci koja kaže da su snovi za nerealne ljude, da snovi i „pravi“ život ne idu zajedno, da moraš čvrsto stajati na zemlji da bi nešto uspio.

Vodila sam se kao realist koji svijet vidi onakvim kakav on je, ne znajući još tada da svatko vidi svijet kroz svoje filtere znanja i iskustva. Vjerovala sam da je posao jedno, a san nešto totalno drugo. Vjerovala sam da samo znoj i mukotrpni rad donose rezultate.

I dalje vjerujem da moraš puno raditi ako želiš nešto postići. Ali sada znam i da je lakše raditi ako radiš na svojim snovima. Da onda znoj i mukotrpni rad nisu samo to nego uz njih idu radost i uzbuđenje. Tek sam jednim malim djelićem to doživjela, ali dovoljno da osjetim ogromnu razliku.

Sada sam se već navikla na određene stvari koje radim pa se nekad volim podsjetiti koliko mi je to u početku djelovalo ludo i neostvarivo, onako da bih u sebi vrištala „OMG!!“. Tako sama sebe motiviram da ne odbacujem niti druge ideje koje mi se u ovom trenutku čine lude. Pa i sve ostale koje će mi se kroz život pojavljivati.

Možda nas je netko nekad negdje uvjerio da je pola toga o čemu sanjamo teška ludorija. Imamo određene ljestvice u glavi koje nam pokazuju što je „ludo“, a što „realno“. Ali stvar je u tome da su te ljestvice često potpuno pobrkane.

Razlog su društvo i cijela naša okolina. Što je za razumjeti. Oni koji svoje snove nisu ostvarili govorit će i dalje da su snovi nešto nerealno. A oni koji jesu, reći će da je sve ostvarivo. Pitanje je samo što je nama ostvarivo. Jer tek kad počnemo vjerovati da je neki san ostvariv, tek tada se može početi ostvarivati.

I to je najbolje rekao Henry Ford: „Whether you think you can or you can’t, you’re right.“.

Mi smo ti koji odlučujemo što je za nas moguće, a što nije. Možda nam je ljestvica mogućeg krivo naštimana i zbog toga ne radimo stvari koje zaista želimo raditi. Možda nas samo promjena pogleda na to što je za nas moguće dijeli od toga da uskoro to i doživimo.

Snovi nisu neka glupost koja služi da nas „utješi“ kada nam je teško. U našim snovima skriveno je sve ono što jesmo i što želimo biti. I zbog toga zaslužuju našu pažnju.

Sada na to gledam kao na nešto što sam dužna napraviti. Zbog sebe, jer ja za time žudim. Jer je to moja prirodna potreba i ne bih ju trebala ušutkavati.

Najteže je krenuti, naročito ako smo dugo vremena sve svoje snove gurali pod tepih pa i zaboravili da postoje. I naročito ako se potpuno kose sa svime što trenutno radimo u životu. Ali to je samo razlog više da ih konačno izvučemo van.

Ideja za kretanje

Ako nam se neki san i dalje čini totalno ludim i nemogućim, postoji jedan dobar način za uhodavanje. A to je odluka da ćemo jedan sat tjedno raditi na njemu.

Potrebno je dosta vremena da nešto što nam izgleda nemoguće počne djelovati moguće. Da shvatimo da to možemo napraviti i da nam se u glavi pojave konkretni načini na koje to s vremenom možemo ostvariti. I zato je jedan sat tjedno idealno rješenje.

Ako ne znamo što bi radili taj jedan sat, za početak možemo samo razmišljati o tome. Jer često, upravo zato što nam neki san djeluje ludo, ne idemo u detalje kada na njega pomislimo nego samo vidimo tu neku veliku ideju koju onda brzo potisnemo jer „ma nema šanse“.

Ako si dozvolimo malo vremena da razmišljamo preciznije i da smislimo neke detalje, odjednom se i slika tog sna počne mijenjati. Počinje djelovati dostupnije, realnije. A onda se krenu pojavljivati ideje i konkretne radnje koje možemo poduzeti.

Ta međufaza otkrivanja prvog koraka može trajati kratko, a može trajati i jako dugo. U mom slučaju je trajala nekih godinu dana. Mogla je i puno kraće, ali nisam se žurila.

Stvar je u tome da, ako tih sat vremena razmišljaš o svojim snovima i svim ludima idejama koje imaš, to je zabavno. To te veseli. I često će trajati više od sat vremena jer te ponese. Zato nema smisla to raditi s nekim očekivanjima, nego samo s namjerom uživanja. Tvojih sat vremena u tvojem svijetu snova.

Ako do sad nisi radio ništa po pitanju neke svoje želje i nisi imao nikakva očekivanja, onda je i sat vremena čistog razmišljanja o tome puno. Tempo je nevažan jer do malo tu želju nisi ni mislio da bi mogao ostvariti. A neizbježno je da će se tih sat vremena razvijati dalje i da će se nešto s vremenom stvarno dogoditi.

Ako je naš san baviti se nečim potpuno drugačijim od onoga što trenutno radimo, možemo istraživati o tome što je sve potrebno, postoji li nešto što možemo upisati ili netko koga možemo kontaktirati. Možemo slušati ili čitati o iskustvima drugih ljudi koji to rade i početi učiti.

Ako nam je san proputovati svijet, a financijski ne stojimo dobro, možemo krenuti s dugogodišnjim planom štednje ili planom za dodatne prihode. Možemo početi planirati rutu kojom bi putovali. Možemo koristiti iskustva drugih ljudi koji putuju „on a budget“ pa zapisivati sve korisne trikove.

Što god je to što želimo, uvijek postoji nešto s čime možemo krenuti. I tu vrijedi ono pravilo „bolje ikad nego nikad“. Bez žurbe i bez očekivanja. Jer snovi zaslužuju da se njima bavimo. Jer mi zaslužujemo da se bavimo sobom.

„Dreams don’t work unless you do.“– John C. Maxwel