Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Vjerujte u sebe

Dragi čitatelji, ovaj put nisam napisao kolumnu, ali za vas sam pripremio nešto drugo, što mislim da bi vam se moglo svidjeti.

Prošli tjedan sam bio pozvan na InspireMe konferenciju da održim govor i da ispričam svoju priču o životu i pisanju, kako bih inspirirao i motivirao publiku, odnosno sudionike onime što radim.

Velika mi je čast bila biti govornik i dio te konferencije, koju nikad neću zaboraviti jer sam proživio zaista sretne trenutke sa svima. Napisao sam govor, koji je po reakcijama publike izazvao veliko oduševljenje i velike, lijepe, pozitivne emocije.

Zato vam ga prenosim u cijelosti i nadam se da će i vas potaknuti na razmišljanje.

Vjerujte u sebe

„Pozdrav svima, moje ime je Jan Bolić, a ovo je moja mama Marisstella. Ona će danas govoriti umjesto mene jer ja teže govorim, a ja ću povremeno upadati u riječ i ispravljati mamu ako što zaboravi reći. Ovo je moj prvi govor, pa se nemojte obazirati ako smo malo smotani i imamo tremu. Iskreno mi je drago što su me pozvali i što sam danas na Inspire me konferenciji te mi je velika čast biti tu pred vama. Samo ću ukratko reći nekoliko uvodnih riječi prije nego što mama počne govoriti. Ona će vam ispričati moju životnu priču i o onome čime se ja bavim. Pisanju. Kažu da sam prava inspiracija i da jako motiviram ljude, pa se iskreno nadam da ću i vas uspjeti motivirati i inspirirati.

Kao što znate ja sam pisac, pišem knjige i to je zapravo razlog zbog kojeg se družim sada s vama. No, od rođenja bolujem od Spinalne mišićne atrofije tip 2, mama će vam reći više o toj bolesti, i potpuno sam nepokretan. Treba mi pomoć 24 sata dnevno. Ova bolest napreduje i zbog toga danas pišem romane još samo s jednim prstom pomoću pametnog telefona.

Nadam se da bolest neće tako brzo napredovati i da će moj prst funkcionirati, ali moju želju za pisanjem vjerojatno neće zaustaviti ni to. Kako sam u jednom intervjuu rekao, da ću i kapkom pisati, ali bolesti neću dozvoliti da mi uzme pisanje. Inače živim normalno, koliko mogu, uz pomoć nekih aparata i tako dalje, no bolest mi nikada nije bila prepreka. Naravno, nije lako, teško je, bit ću iskren s vama, ali jednostavno u pisanju sam našao terapiju. Počeo sam pisati negdje kad sam ušao u pubertet, svi me pitaju zašto pišem. Iskreno, ne znam, to je došlo samo od sebe, kao nekakav poziv. Danas iza sebe imam objavljene tri knjige, zbirku poezije, zbirku proze i poezije, i posljednja knjiga je kriminalistički roman, koji je postigao odličan uspjeh, rasprodao se vrlo brzo, sad izlazi i drugo izdanje. Kažu da sam s romanom postao poznati autor.

Međutim ono što bih vam rekao, da koliko god vam se nešto činilo nemogućim, a imate želju, onda molim vas krenite za tim. Uvijek kažem, ako sam uspio ja, možeš i ti. Kada sam želio objaviti prvu knjigu, znate koliko me izdavača ili odbilo ili ignoriralo? 10. Jedanaesti je prihvatio moju knjigu. Ako želite objaviti knjigu kod izdavača, a prvi put objavljujete i nepoznate nikoga, nemojte odustati nakon prve odbijenice. Morate biti jako uporni, ništa u životu ne ide lako. Kada sam imao promociju prve knjige tada sam se zaljubio u pisanje. Zaljubio sam se u onaj osjećaj kad prvi put držim svoju novu knjigu ili kad je prvi put predstavljam publici. Zaljubio sam se u taj osjećaj sreće. Tada sam shvatio da se trud isplatio i od tada samo pišem i radim, želim biti bolji, želim napisati još jednu knjigu, želim ponovno osjetiti tu sreću da sam nešto napravio.

Da bi nešto postigli najvažnije da vjerujete u sebe i da vjerujete da to možete. Ponavljam, morate biti i jako uporni jer ćete vjerojatno dobiti puno udaraca koji će vas željeti zaustaviti. Što god radili, morat ćete puno raditi, jer se tako i više usavršavate, učite, a i ništa ne može bez da ne zagrijete stolicu.

I na kraju, jednako važna stvar koja mene drži dok pišem i radim, je strpljenje. Ogromno strpljenje. Ništa ne može preko noći. Morate puno živaca, energije, vremena i strpljenja uložiti u rad, ali kad na kraju uspijete, vjerujte mi, taj zadovoljavajući i sretni osjećaj nikad nećete zaboraviti.

Sve ovo što ste sad čuli od mene možete zaboraviti i odbaciti ako nemate nečiju podršku. Netko tko stoji uz vas. Netko tko će vas zadržati kad se poskliznete. Ja ne bih ništa od ovoga uspio da nisam imao maminu beskrajnu podršku. Uvijek je uz mene, kao i sad, kad bih klonuo s pisanjem, uvijek me poticala da pišem. Nikad nije rekla Jan ti to ne možeš. Ne samo u pisanju, nego općenito i u životu. Nikad nije rekla da nešto ne mogu postići zbog bolesti. Zato morate imati nekog tko će vam biti podrška. Obitelj, mama ili tata. Prijatelj.  Naravno, ali isto tako uz sve što budete radili ili čime se god budete bavili, nemojte izostaviti i svoju obitelj. Budite uz njih, uz svoje roditelje. Budite i uz iskrene prijatelje, uživajte u životu jer je prekratak. Čitajte knjige, puno čitajte, iz svake knjige čete nešto naučiti, bez obzira sviđa li vam se ili ne. Trenutci su ti koji vas obogaćuju istinski. Nemojte se zamarati ljudima koji nisu iskreni prema vama i uz kojih se ne osjećate pozitivno. Ako zaista želite uspjeti, onda vjerujte u to. Slijedite svoje snove, zadajte si ciljeve koje želite ostvariti i krenite prema njima. Bez zaustavljanja.

Eto, nadam se da sam vas potaknuo na razmišljanje.“

I za kraj, još vam samo želim sretan i blagoslovljen Uskrs, odmorite se, budite uz voljene i uživajte u svakom trenutku!

Vaš Jan!