Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Vlado Mandić: Današnji novinari od starijih bi kolega trebali učiti strpljivost

Knjiga je to koja se ne pušta iz ruke dok se ne pročita. A u njoj će se lako prepoznati mnogi iz hrvatske zbilje. Uz nužno zalaganje izdavača, knjizi iskreno želim put do bestselera. A volio bih priču vidjeti i na filmu – rekao je Vlado Mandić na predstavljanju romana „Tajkunova kći“ u gradskoj knjižnici u Puli, rodnom gradu autorice Dragane Radusinović Tafra. Dugogodišnji urednik u Glasu Istre, komunikolog, publicist, nakladnik i književni kritičar, o prvijencu Dragane Radusinović Tafra govorio je na temelju svog velikog uredničkog i čitateljskog iskustva i nije štedio riječi pohvale.

Predstavljanje u velikoj dvorani Gradske knjižnice i čitaonice u Puli bila je prilika da s Vladom Mandićem porazgovaramo šire o romanu „Tajkunova kći“ te o njegovoj novinarskoj karijeri koju je gradio u Puli, od početničkih dana do umirovljenja, o današnjem novinarstvu i njegovom sinu, Davoru Mandiću, koji je poznati književni kritičar u Novom listu.

Govoreći na promociji romana „Tajkunova kći“ izjavili ste da biste taj roman rado vidjeli ekraniziran. Koje osobine roman „Tajkunova kći“ čine pogodnim za ekranizaciju?

– Najprije, „Tajkunova kći“ je prejaka da bi ostala samo na hrvatskom izdanju; knjigu bi valjalo predstaviti prevedenu na barem njemački i engleski jezik na Frankfurtskom sajmu knjiga u listopadu iduće godine. Uvjeren sam da bi imala svjetskoga odjeka. Pa to je odličan triler. Koji je napisala hrvatska autorica i glavnina radnje događa se u hrvatskom okruženju. A Hrvatska nije nepoznata svijetu, baš kao i hrvatski korporacijski kriminal. O tomu fiktivno ali pregnantno progovara ovaj roman. A u njemu –  kao stvoreno za film! – osim mega-pljačkanja mega-kompanije ima i puno ljubavi.

Potom, na domaćoj sceni za film „Tajkunova kći“ morao bi se naći netko ponukan za scenarij za triler, potom bi ga u ruke trebao uzeti vješt redatelj (tu vidim Vinka Brešana), a povrh svega ga treba realizirati producentska kuća i donijeti ga filmskoj Puli, na Berlinale i svugdje tamo gdje se vrte filmske projekcije.

Možda bržim putem do ekranizacije romana čini mi se mini-serija „Tajkunova kći“ (šest-sedam nastavaka) i toga bi se posla trebala primiti neka od hrvatskih produkcija za mali ekran, no kao i za veliki, i tu je važna preporuka, ili pak visoke prodane naklade. Zato s romanom treba ići na više jezika i plasirati ga i na strana tržišta. Ne treba zanemariti ni tržišta okruženja na koja glatko može ići originalna jezična verzija.

 „Tajkunova kći“ je slojevit roman uvjerljivih likova, s komičnim epizodama. Je li srodniji ironiji na račun totalitarizma Iljfa i Petrova ili pak slici trulog kapitalizma kao što je Grishamova „Tvrtka“? Može li se reći da ima elemente i jednog i drugog, kao što i hrvatski kapitalisti primjenjuju poslovne običaje i Rusa i Amerikanaca?

– Krađa općedruštvenog vlasništva priliči samo hrvatskim i ruskim novokomponiranim tajkunima, dok Amerikanci biznis ili nasljeđuju ili ga sami stvore, a na tržištu su nesmiljeniji i od crnog đavla jer tamo je korporacija iznad svega zato što porezom hrani sve drugo. Kod nas su veliki kapitalisti prava rijetkost, više je riječ o bandi lopova koji kradu i ne plaćaju porez (nije slučajno u našem Kaznenom zakonu definirano „zločinačko udruženje“). No mislim da je „Tajkunova kći“ puno bliže Grishamovoj „Tvrtci“. Naime, The Firm (Tvrtka) Johna Grishama iz 1991. rasni je roman, triler, prodan u milijun i pol primjeraka, pa je Sydney Pollack 1993. napravio odličan film s najmanje dva jaka glumačka imena: Tomom Cruiseom i Geneom Hackmanom.

Pollacku su „Tvrtku“ za film scenaristički obradila čak trojica majstora: David Rabe (pisac i producent), Robert Towne (pisac, glumac, redatelj i producent) i David Rayfiel (pisac, poznat još iz 1975. po scenariju za „Tri Kondorova dana“, špijunski triler također redatelja Pollacka s Robertom Redfordom i Faye Dunaway).

Za razliku od autorice romana „Tajkunova kći“ Dragane Radusinović Tafra, koja je rođena Puljanka, a novinarsku karijeru gradila je u Zagrebu, Vi ste u Puli odradili svoj novinarski staž. Je li Pula imala sve što novinaru treba za razvoj? Požalite li ponekad što niste otišli iz Pule u veći grad?

– Učinio sam upravo obrnuto: otišao sam iz velikoga grada (Zagreba) i došao u malu Pulu. Sretan sam što sam za svoje profesionalno napredovanje odabrao pulski dnevni list Glas Istre gdje sam odradio radni vijek od novinara-pripravnika do šefa deska i zamjenika glavnog urednika. Te su novine, sve do tajkunizacije 2010. godine, bile sinonim za nezavisno novinarstvo i 1990-ih su se s Novim listom i Feralom uspješno odupirale jednoumlju na novohrvatski način gdje je ama baš sve dobro ako je ogrnuto hrvatskom zastavom, pa i lopovluci najgorih vrsta, još tamo od „kutleraja“ pa naovamo. Kao diplomirani novinar i komunikolog u nezavisnom Glasu Istre pokrenuo sam i vodio novinarsku školu iz koje su izišla mnoga i poznatija imena hrvatskog novinarstva. Godine 1998. objavljena mi je stručna knjiga „Kako javno razgovarati hrvatski“ jer sam u dugogodišnjem uredničkom radu na obradi tekstova otkrio da u javnoj komunikaciji „šum u kanalu“ može predstavljati i jezik, koji može iskriviti poruku (npr. „time mu je narušen imidž“ – ugled ili izgled?).

Da sam ostao u Zagrebu, najvjerojatnije bih se zaposlio u Vjesniku i dočekao Jadranku Kosor koja ga je ukinula, premda je Vjesnik ostao zabilježen kao abecedarij činjeničnog novinarstva, pojam i kult. Dobro je da nisam ostao.

Pripadate generaciji koja je potkraj radnog vijeka pisaće strojeve zamijenila računalima i danas je na društvenim mrežama. Kako ste se vi osobno prilagodili informatičkom dobu? Koje su prednosti novinarstva u informatičkom dobu, a što bi današnji novinari trebali učiti od kolega koji su pisali na papiru?

– Kompjuterizacija redakcije, koja se dogodila ranih 1990-ih, zatekla me usred radnog vijeka i spremnog jer sam već imao iskustva na kućnoj Amigi, a prve redakcijske „286-ice“ su radile pod DOS-om i tekst se pisao na malom dubokom monitoru u Wordstaru sivkastim točkastim znakovima na crnoj podlozi. Slijedile su brže „386-ice“ i „486-ice“ do „petica“ koje su već pogonili Windowsi. Tada se na internet još spajalo modemima s „cvrčanjem“ a uvijek pregrijani telefaksi bi zacrnili tekst na foto-papiru. Sva ta tehnika neusporedivo je olakšavala posao u odnosu na ono što sam zatekao u redakciji početkom 1972. godine: teleprinter (za koji danas mnogi ni ne znaju što je) i telefoto: teleksom su stizali tekstovi na rol-papir a slali se perforiranom trakom, a telefotom smo primali i slali fotografije. Tekstove se s terena najčešće diktiralo telefonom u daktilo-biro, a rijetke su redakcije imale stenografe koji bi rukom bilježili diktat u notes i poslije bi pisaćim strojem ispisali tekst informacije koji su odnijeli uredniku. Bilo ih je i brzih koji bi vas požurivali u diktiranju. Sada je sve kudikamo ubrzanije u novinskim redakcijama, pa tekst i slika stižu s terena izravno u urednikov kompjuter (govorim o redakciji novina, sasvim je druga priča s radijem i televizijom, a treća s internetskim informativnim portalima).

Današnji novinari bi od starijih kolega mogli učiti o strpljivosti, jer mnogi previše brzaju: koliko suvremena tehnika omogućuje veliku brzinu slanja priloga redakciji, toliko brzina nije dobra za ono glavno – sadržaj informacije. Zato u sastavljanju vijesti, izvještaja, članka… ne treba brzati nego pisati tako da je u njemu sve, a da nije „plahta“ (riječima tijesno, mislima široko). Često smo svjedoci kardinalnih sadržajnih „rupa“ u novinskim informacijama u kojima nema ni gdje ni kada ni kako ni zašto, samo goli subjekt i predikat, pa si misli što je pisac htio reći…

Vaš sin Davor Mandić nastavlja obiteljsku tradiciju i danas je književni kritičar Novog lista. Komentirate li knjige zajedno i zatraži li ponekad Vaš savjet? Slažete li se s njegovim kritikama?

– Novinarstvo je kao profesija obilježje moje obitelji: ne samo ja, nego i brat, ali i supruga i sin profesiju su našli u tom poslu. Sin i ja znamo o ponekoj knjizi razmijeniti poneku, ali ih ne komentiramo zajedno i tako ne ulazimo jedan drugomu u mišljenje koje je individualno. I svaka je književna kritika individualna. Više od objavljenih književnih kritika moga sina volim predstavljanje nove knjige koje vodi moj sin – trebate ga čuti – a Rijeka je i po knjizi s pravom ponijela titulu europske prijestolnice kulture.

Sa sinom često raspravljam o „novogovornim“ izumima hrvatskih leksika. Sjećam se da su ranih 1990-ih izbacili „porodicu“ iz hrvatskoga jezičnog korpusa jer im se hrvatskijom činila „obitelj“, premda su i „porodica“ i „obitelj“ itekako hrvatske riječi: prva su članovi po rodu (krvni srodnici), a druga po mjestu obitavanja (stanovanja). Evo nam sada umjesto „sendviča“ nude „dvokrišku“ pa tog mudraca pitam kako će reći za „kanape sendvič“, možda „jednokriška“ (!?). Ovi što nam danas kroje hrvatski jezični okvir trebali bi se s vremena na vrijeme sjetiti velikoga djela što ga je hrvatskom jeziku ostavio Tomislav Ladan.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Snimio Srećko Niketić