Na kraju svake godine uobičajeno je da analiziramo naše uspjehe i naše “neuspjehe” u protekloj godini, i to u različitim aspektima našeg života – privatnom, poslovnom… Vrlo je ugodno prisjetiti se onoga na čemu smo zahvalni jer time usmjeravamo našu pažnju na ono što nas čini radosnima, sretnima i ispunjenima. No, zahvalnost je u pedagogiji i odgoju još značajnija.

Piše: Sanja Simel Pranjić / Samopozitivno.com

Zahvalnost bi se mogla opisati kao ugodna emocija koju osjećamo kada nešto ostvarimo, postignemo ili dobijemo. Ona svakog učitelja i nastavnika, na kojoj god razini odgojno-obrazovnog sustava, hrani, inspirira i motivira za daljnja nastojanja. Odnosno, ona znači da je učitelj sposoban cijeniti svako iskustvo koje mu je dano s učenicima, cijeni to da su upravo ti učenici došli baš u njegov razred, cijeni tu privilegiju da je on taj koji im može pomoći u njihovom cjelovitom razvoju te što može svjedočiti njihovom napretku. Cijeni svaku priliku kada mu se učenici otvore, povjere, zamole za savjet, ili kada primjerice shvati da su i njegovi učenici postali prave male “mudrice”.

Zahvalnost učitelju ujedno je pokazatelj da je pravom putu, te da čini velike i smislene stvari. Primjerice, zahvalnost koju osjeti kada vidi zajedništvo među svojim učenicima, u svom razredu, u svojoj učionici. Ona povezanost koja je u toliko mjeri ispunjena pozitivnim emocijama, povjerenjem, čak i dirnutošću, da je gotovo opipljiva. Tada učitelj shvaća da je njegovo odgojno djelovanje smisleno i svrhovito. U takvom odnosu događaju se čuda, postiže se ono “nemoguće”, učenici (ali i učitelj) mijenjaju i razvijaju svoje stavove, vrijednosti, ličnost i ponašanje u samostalno odabranom smjeru, kojim će postati ono najbolje što mogu biti. Takav utjecaj učitelja na učenike (i obrnuto) je trajan, nastavlja se čak i kada više nisu zajedno. Oni su jedni drugima u mislima i međusobno osjećaju snažne pozitivne emocije. U literaturi se takav odnos naziva “primarnom dijadom” (Bronfenbrenner, 1979). Mogu potvrditi da ja osobno i dalje osjećam povezanost sa svojim studentima s kojima sam imala priliku surađivati. I to je divan osjećaj.

Ponekad učitelji zaborave osvijestiti vlastitu zahvalnost jer se previše usmjere na svakodnevne poteškoće i frustracije, što dovodi do ogorčenosti i osjećaja nemoći, a to pak udaljava od zahvalnosti. Nažalost, to značajno može utjecati na ozračje u nastavi, na odnos s učenicima, jer zaboravimo da smo mi ti koji imaju privilegiju poučavati te učenike, jednako kao što i oni imaju privilegiju biti našim učenicima. Sve što od sebe kao ljudska bića damo u odnosu s učenicima, to ćemo primiti natrag. Razmislimo, s čime ćemo ih ostaviti i poslati dalje u svijet? Sa srcem punim nade, zahvalnosti na svim prošlim i budućim iskustvima ili pak sa strahom, oprezom, sumnjom, ogorčenošću? Imamo preveliku i previše značajnu ulogu u tome da bismo to olako shvatili.

Krenimo u novu 2018. godinu prije svega zahvalni na svim našim dosadašnjim učenicima koji su na nebrojene načine obogatili naš život, pokazali nam da smo svi povezani nekom tajnom (emocionalnom) vezom; i unaprijed zahvalni na svim novim iskustvima i nekim novim klincima koji će ukrasti naša srca. Ujedno, koristim priliku da zahvalim svim svojim studentima i suradnicima zbog kojih sam ja postala boljom osobom, na sve moguće načine. 🙂

Svima sretna 2018. godina – završimo ju i započnimo sa zahvalnošću…