Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Znaš li kolika je snaga žena u krugu?

Ljudi moji dragi, kako sam vam frustrirana u zadnje vrijeme. Nemirna sam, samo bih se svađala i osuđivala, a bijes svako malo zabljesne kroz neku pukotinu. Sve me živcira, od sunca i komaraca, do vlastite majke, bez nekog posebnog razloga.

Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com

I nikada nisam bila sretnija.

Ček, šta?

Da, dobro ste pročitali. Ovakva sam jer sam si konačno dopustila biti ovakva. Dopustila sam si osjećati. I znam da je trenutno stanje samo usputna stanica vlaku upoznavanja i prihvaćanja same sebe, stanje u kojem čak malo potajno i uživam jer me izbacuje iz učmale zone komfora i tjera me u nova iskustva.

No hajmo korak unazad kako je do ovoga uopće došlo. Prije nekoliko tjedana sudjelovala sam na konferenciji „Kako umom i prirodnim metodama do zdravlja?” gdje sam upoznala toliko predivnih duša da sam još uvijek pod dojmom. Ključan je bio jedan trenutak u kojem je nas 6 prekrasnih žena sjedilo u krugu tijekom vježbe Points of You, svaka posebna i drugačija na svoj način, svaka sa svojim setom izazova i životnih uvjeta, a sve do jedne htjele smo isto – živjeti više u skladu sa sobom. Biti slobodne. Biti ono što jesmo.

I danas me operu emocije kad se toga sjetim.S njima u krugu, svi oni moji „mračni problemi” izgubili su posebnost, izgubili su snagu nada mnom. I nakon 30 godina života konačno sam skupila dovoljno hrabrosti da upoznam sebe, da pustim van što god je trenutno unutra pa koliko god se strašno i nedopustivo činilo.

Naime, otkad znam za sebe, koristim vanjske „pomagače” kako bih se nosila sa svakodnevnim životom. Ovisnosti o cigaretama, hrani, alkoholu, ilegalnim supstancama, biraj, isprobala sam sve. Cijeli život imam zid između sebe i svojih stvarnih osjećaja, zid koji sam svako jutro pažljivo ponovno sagradila da bih se uopće mogla suočiti s novim danom.
Mislila sam kako mi te radnje pomažu da se nosim sa svime, da me čine boljom, kreativnijom, punijom razumijevanja i prihvaćanja, ne shvaćajući da me zapravo drže zatočenikom umjetno stvorene osobnosti. Toliko dugo nisam se usudila ni pisnuti da sam i zaboravila da imam glas. Ponekad bi skupila dovoljno snage da ih se pokušam riješiti, s posebnim naglaskom na „pokušam” jer nikada nisam zapravo vjerovala da zaslužujem uspjeti.

I onda je tih 5 žena sjelo u krug oko mene i pokazalo svoju ranjivost, pokazale su mi da se svi bojimo i imamo izazova sa samopouzdanjem, da se svi preispitujemo i nemamo zapravo pojma što radimo. Samo je pitanje koliko smo sposobne nositi se s takvim mislima. Jer one neće nestati, ne postoji magično mjesto na kraju puta gdje je sve savršeno i život nam
prestaje servirati izazove.

Zapravo bi bilo dozlaboga dosadno da postoji. A to je bilo nevjerojatno oslobađajuće. I sve je samo sjelo na svoje mjesto. Prvi put sam se oslobodila svojih „pomagača” s radošću, iz znatiželje tko sam bez njih, iz neutažive želje da upoznam i volim samu sebe. Bez borbe, bez nametanja, bez „trebala bih”.

I zato sam sad ljuta. I tužna i frustrirana i luda. A onda opet sretna, zaljubljena, senzualna i znatiželjna.

Zato sam sad slobodna.

Hvala vam.