fbpx
Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Jan Bolić: Najveća ograničenja postavljamo samo sebi

Na promocijama u Slunju i Rastokama Jan Bolić predstavio je svoj novi roman „Štakori“ te svoje planove vezane uz dokumentarac „Životi Jana Bolića“, koji se upravo snima, i nove projekte. Na predstavljanju u Slunju o knjigama i radu Jana Bolića govorio je Bruno Šimleša, koji je nakon janove promocije predstavio i svoju knjigu „(P)ostati zdrav“, u kojoj govori o važnosti psihološke uravnoteženosti za ozdravljenje i fizičko zdravlje, što je Jan Bolić prokomentirao riječima – sve je u glavi. Bruno Šimleša upravo je završio svoju akciju „Milijun koraka za oboljele od raka“, u kojoj je sa suprugom Majom pješačio od Istre do Prevlake i prikupio ukupno 500.000 kuna za psihološku pomoć oboljelima od malignih bolesti.

U Rastoke je Jan Bolić stigao dan nakon poplave u Rijeci, dok je kiša još padala, a Marisstella Bolić, Janova mama, podsjetila je da prva rečenica u romanu „Štakori“ glasi: „Kiša je padala kao iz kabla…“

Gostovanja u Slunju i Rastokama organizirale su knjižnice Knjižnica i čitaonica Slunj i Gradska knjižnica „Ivan Goran Kovačić“ Karlovac, a u povodu gostovanja Jan Bolić odgovorio je na pitanja o važnosti psihe za tjelesno zdravlje, o policijskoj podršci „Štakorima“, o pisanju krimića i ispovjedne proze te o poruci dokumentarca o njegovu životu koji snima Anđelo Jurkas, prateći Jana u svim životnim situacijama, pa i na promocijama.

Kao kolega i prijatelj Brune Šimleše sa zanimanjem pratite njegov rad. Kako komentirate nedavni Brunin poduhvat namijenjen za psihološku pomoć oboljelima od raka? Po vašem iskustvu, koliko je psihička ravnoteža važna za kvalitetan život i liječenje?

Za Brunu nemam riječi kojima bih opisao njegovu dobrotu. Jer to je nešto vanzemaljsko i svemirski.

On uvijek ima moju podršku, samo što ga ja, zbog obaveza, sad manje pratim, ali uvijek sam tu za njega. Zaista je predivno to što je napravio za oboljele.

Ono što je meni posebno kod njega, od prvog susreta, on zna kad imaš bolest koliko je teško. Naravno, i on će vam pomoći da vam bude lakše.

Potpuno se slažem s njim kada govori da je psiha jako važna i za fizičko ozdravljenje. Zapravo, dijelimo isti stav. Ako unutra niste dobro, nećete biti ni vani.

Vaš novi, vrlo uspješan i čitan roman „Štakori“ bavi se mračnom stranom lučkoga grada. Kakve su reakcije Riječana na krimić čija se radnja odvija u njihovom gradu?

Reakcije svih čitatelja su uglavnom dobre. I jako sam sretan zbog toga jer to znači da im se knjiga sviđa. Odnosno priča koju sam stvorio. A Riječani… iskreno ne znam. Jedino su neki rekli da ne pada baš toliko kiše kao u priči. No, ponavljam, nije Rijeka baš tako crna kao u priči.

Pripremajući se za pisanje romana razgovarali ste s riječkim policajcima, kojima zahvaljujete na pomoći. Kod kojih je dijelova romana pomoć policajaca bila najkorisnija?

Najviše sam razgovara o tome koliko traju neki određeni postupci u istrazi. Pomogli su mi kod nekih stručnih riječi i aparata koji se koriste u istragama. Jedan policajac inspirirao me i postao lik u priči. Opisani su njegovo zanimanje i uloga u policiji, naravno, drugo je ime i prezime.

Pišete vrlo uspješnu motivirajuću ispovjednu prozu i kriminalističke romane. Zašto vas privlači motiviranje i savjetovanje, a zašto kriminalistički sadržaji? Što vam je zanimljivije pisati?

Volim pisati o životu općenito, o vlastitom životu, o mojim razmišljanjima, i volim kada to što pišem nekog motivira i potakne.

Oduvijek sam volio pisati o životu, pogotovo kada sam shvatio da to može nekome pomoći da živi sretnije i zahvalnije. Uvijek kažem, ja nisam psiholog, ali ako moji stavovi i način života, te općenito moj život nekog potakne, onda znam da vrijedi sve ono što činim. Onda znam da sve ima smisla. I to je moja misija koju služim.

A krimiće volim isto kao i knjige o životu. Krimići su mi kao neko opuštanje… razbibriga. Volim i krimi serije i filmove.

Što mi je zanimljivije pisati? Najviše volim pisati o životu i o vlastitom životu.

Vaš život i rad inspirirao je Anđela Jurkasa da snimi dokumentarni film „Životi Jana Bolića“. Što film o vašim ograničenjima i osvajanju slobode može značiti za oboljele od spinalne atrofije i njihove obitelji?

Pa mislim da će se još više čuti za moju bolest SMA tip 2, i SMA općenito,  a to je i jako važno. Jer jako puno ljudi još se nikad nisu susreli s tom bolešću. Siguran sam da će film osvijestiti velik broj ljudi.

A vjerujem da će i mnogima film pokazati da se unatoč preprekama koje nam život donese, može živjeti sretnije. Jer najveća ograničenja sami sebi postavljamo. Mi sami odlučujemo kako ćemo živjeti, a ne bolest ili nešto drugo.

I nitko se ne treba sramiti svojih nedostataka ili bolesti, svatko zaslužuje živjeti život!

Koliko ste angažirani oko snimanja dokumentarca? Kojim se još projektima bavite? Možete li najaviti neke od njih?

Puno smo do sada snimali, ali uvijek nastojimo ne previše forsirati. Sada ćemo manje snimati jer Anđelo ima nekih drugih obaveza, ali nastavljamo sa snimanjima, sigurno do ljeta.

I pišem knjige, dvije, pa ćemo vidjeti što će od toga biti.

Jedna knjiga je o životu, prozni zapisi, o moji mislima, nekim trenutcima…

A druga knjiga je roman. Nije krimić. O jednom čovjeku, kojemu se život promijenio nakon jednog događaja.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar