Živimo u vremenima u kojima su ljudi više nego ikad svjesni koliko su sposobni stvoriti i živjeti idealne sretne i ispunjene živote. Živimo u vremenima u kojima su ljudi hrabriji nego ikada nešto učiniti i ostvariti svoje snove.

Piše: Jelena Kuzmić /Samopozitivno.com

Sve potrebne informacije i recepti onih koji su uspjeli na nekoliko su sekundi od nas i nevjerojatno mi je drago svjedočiti da sve više „zalutalih“ iskorištava tu prednost i traži nove načine funkcioniranja u ovoj materijalnoj realnosti.

I sama koračam sličnim putem, obožavam proučavati tuđa iskustva i svjedočanstva, pronalaziti uzore u onima koji su već stigli gdje ja želim biti jer mi pokazuju da je moguće, jer mi dokazuju da sve alate već imamo u sebi.

No tijekom ovih par godina malo svjesnijeg pokušavanja ostvarivanja ciljeva i dobrog osjećaja u vlastitoj koži, mnogo puta sam se našla do grla utopljena u gomili informacija, izgubljena u šumovima milijuna koji odgovorno tvrde da su baš oni pronašli idealan recept i da ih moram slijediti korak po korak ako želim – biti sretna.

Nađeš se tako nekada u trenutku kad shvatiš da ono što svakodnevno živiš jednostavno nije ono što želiš, trebaš i hoćeš. Žudiš za promjenom, žudiš za drugačijim osjećajem i spreman si na sve da bi do toga došlo. Pa kreneš istraživati, čitati, slušati, isprobavati. Od svega toga slažeš idealnu sliku što bi trebao napraviti da se osjećaš bolje i onda se siliš da to napraviš. Jer s druge strane je ona zelena, pahuljasta trava na koju želiš leći, a tvoja livada je sva suha i bocka te. Ne želiš bockanje, želiš onu obećanu mekoću i mir s druge strane visoke ograde.

Pa se penješ, skačeš, tražiš rupe u ogradi, razmišljaš o kopanju rupe ispod tog prokletog zida koji te zadržava od onoga što ti s pravom pripada. U nekim trenucima čak počneš lupati glavom u ogradu ponovno i ponovno, oštećujući sebe, a ona i dalje čvrsto stoji i ne mrda.

Pa se umoriš, iscrpiš, boli te glava od lupanja i nokti su ti popucali od grebanja. Dosta ti je i zida i zelene trave i svih informacija koje si ikada čuo. Nije ti jasno zašto tebi ne uspijeva, tražiš što nije u redu s tobom, pa svi bi to trebali moći napraviti! I opet si na početku. Ograda stoji, trava bocka, ali sada imaš i nekoliko neuspjeha preskakanja na drugu stranu što te čini još malodušnijim. Vidiš sve one koji su preskočili prije tebe, koji su pratili upute i nije ti jasno zašto si ti toliko nesposoban za to.

Pa pošalješ sve kvragu, sjedneš na tu svoju suhu zemlju i nasloniš se na ogradu. Promijeniš malo perspektivu, ne vidiš više sjajnu travu iza leđa nego je ispred tebe TVOJA poljana. Počneš malo čačkati zemlju oko sebe, iz čiste dosade jer više ne znaš što bi. Digao si ruke, gotovo je, nije više ni bitno. Čačkaš zemlju jer ti se fino raspada po prstima i sviđa ti se osjećaj. Uživaš u čačkanju bez ikakvih ciljeva i primisli.

Pa čupneš po koju suhu travku, malo zaliješ, bez pritiska. I tada se iznenada nešto počne događati, zemlja oko tebe upije čistu energiju bez kontradikcija, život ti počne vraćati ono što si mu dao i tvoja poljana počinje bujati. Uskoro stojiš u središtu vrta koji pulsira životom, bojama i mirisima. Pa shvatiš da je to najljepši vrt na svijetu jer je tvoj, jer si ga sam oživio onime što uistinu jesi. Jer si prihvatio sebe onakvim kakav uistinu jesi i radiš ono što tebe čini boljim.

I to smatram poantom ovog čuda koji nazivamo životom – dopustiti autentičnom sebi da izađe u svijet. Sve što je ikad napravljeno i što će biti napravljeno – funkcionira. Sva što ti govore, pišu, snimaju, prodaju – sve funkcionira!

Ali što funkcionira za tebe, što uživaš učiti i raditi? Što je u toj gomili svega ono tvoje? Jedini kriterij po kojem bismo trebali procjenjivati svoju sreću je zapravo vrlo jednostavan – osjećaš li se TI dobro?

Ako nešto uporno pokušavate, a ne osjećate se dobro i ne uspijeva vam, u opasnosti ste da se učahurite u krivnju i sumnju u sebe koja vas može spriječiti da ikada više išta pokušate. A vjerojatno ste dosad jednostavno pokušavali krivu stvar!

Život je film, opuštena komedija koju često sami volimo pretvarati u teške drame koje su nam dosadne, naporne i uopće u njima ne uživamo jer iz nekog razloga vjerujemo da to mora biti tako.

Radite više ono što volite, a manje ono što mislite da biste trebali i ograda će nestati. Zapravo je nikada nije ni trebalo preskakati.