Koliko smo mi, nastavnici, uopće svjesni svog utjecaja na učenike/studente? Jesmo li samo prolazna osoba u njihovim životima, koju će zaboraviti čim završe školu/fakultet, ili tu ipak postoji nešto više – odnos koji će na njih utjecati i onda kad se izgubi redoviti živi kontakt i riječ? Najčešće to ovisi o nama samima, i koliko smo svjesni uloge koju možemo i trebamo imati u njihovim životima. Hoćemo li ih učiti samo padežima, pravopisu, gramatici, povijesnim događanjima, geografiji, razlomcima, ili ćemo učiniti sve što je u našoj moći da ujedno budu i bolji ljudi – odgovorni, autonomni, kreativni, stvaraoci vlastitih života i u konačnici – sretni.

Piše: Sanja Simel Pranjić / Samopozitivno.com

Htjeli mi to priznati ili ne, čak i ako učitelj/nastavnik ne mari o onom drugom, o odgojnim pitanjima, pomaganju i usmjeravanju učenika u njegovom procesu samoostvarenja, ili ako smatra da to pripada obiteljskom odgoju, on u svakom slučaju utječe na učenika – svojim ignoriranjem, hladnoćom, nezainteresiranošću za njegove probleme. Ovim hladnijim pristupom nastavnik može potencijalno jačati učenikovu negativnu sliku o sebi, njegov konformizam, pasivnost te može čak djelovati i kao “kočnica” u razvoju njegovih potencijala i talenata. No, suprotnim pristupom može učiniti mnogo toga – može mijenjati živote.

Ukoliko se potrudimo zaista upoznati naše učenike (ili studente), uvidjeti njihove vrline, pozitivne osobine, vrijednosti i talente, ali jednako tako i njihove potencijalne strahove i mane, tada već imamo temelj za daljnje djelovanje. Primjerice, s učenicima/studentima možemo otvoreno podijelili naša zapažanja o njima. To može biti izrečeno, recimo, u obliku pisma, e-maila, video-zapisa ili na neki drugi kreativni način. Na nama je da odlučimo kada je pravi trenutak za to. Uzmimo za primjer pismo i promotrimo kakav značaj ono može imati u razvoju učenika.

Na primjer, možemo napisati pismo našim učenicima na kraju polugodišta ili jedne školske godine, u kojem ćemo istaknuti sve ono pozitivno što smo kod njih uočili i ohrabriti ih na daljnji razvoj i daljnje uspjehe, ali možemo istaknuti i ono što od njih očekujemo u nadolazećoj godini. Pisma mogu pisati i učitelji razredne nastave svojim učenicima na kraju 4. razreda osnovne škole. Zamislite samo koliki tek utjecaj to može imati na učenike koji se rastaju od svoje omiljene učiteljice (ili učitelja) uz koju su se vezali tijekom prethodne četiri godine; posebice sada kada kreću u novi, nepoznati svijet “predmetne nastave”… Riječi ohrabrenja One u koju su njihove malene oči gledale poput božanstva pune četiri godine mogu učiniti veliku razliku i dodatno im “uliti” toliko potrebno samopouzdanje i hrabrost.

Jednako tako, zamislimo osjećaje učenika koji je na završetku osnovnoškolskog obrazovanja, na kraju 8. razreda, primio takvo pismo od svoje razrednice ili razrednika, ili bilo kojeg drugog nastavnika. Zamislimo samo taj osjećaj ponosa, osjećaj sigurnosti i nade kako će se potruditi da ne iznevjeri takvo lijepo pozitivno mišljenje svojih nastavnika o njemu… Ili pak osjećaje učenika na kraju 1. razreda srednje škole, koji su često puni nesigurnosti, pokušavaju sklopiti nova prijateljstva, prilagoditi se novim pravilima i novim nastavnicima. Ponovno, pozitivno i ohrabrujuće pismo može učiniti tu razliku u kojoj će oni shvatiti da nisu sami, i da nisu prepušteni sami sebi! A je li takvo pismo primjereno i na “akademskoj razini”? Nego što!

Čovjeku je u svakom životnom razdoblju i više nego dobrodošla topla riječ podrške i ohrabrenja, te podsjećanje na njegove pozitivne osobine, potencijale i talente. Ako u obzir uzmemo dinamičnost tržišta rada, okruženja u kojemu živimo, pa i samog života općenito, uvijek ćemo nailaziti na nove i nepoznate situacije za koje nam je potrebna hrabrost, snaga i samopouzdanje. A jednom studentu u svemu tome nikako ne može odmoći spoznaja kako njegov sveučilišni profesor kojeg cijeni vjeruje u njega, kako je prepoznao njegovu vrijednost, potencijale i talente. Uzmimo na primjer studente na završetku visokoškolskog obrazovanja – koji trebaju započeti svoj prvi posao ili životni poziv. Sjetimo se tog uzbuđenja, nevjerice, nade, optimizma, ali i preplašenosti, sumnje, pretjeranog razmišljanja…. Ponovno ovdje možemo učiniti razliku u životima onih s kojima surađujemo, i to na vrlo jednostavan način, s jednim naizgled običnim pismom, no čija je moć sve samo ne obična!

Ne moramo stati na pisanju pisma samo našim učenicima/studentima… Što je s roditeljima s kojima trebate surađivati? Jeste li i koliko zadovoljni kvalitetom vaše suradnje? Postoji li ona uopće (osim tradicionalnih oblika poput roditeljskih sastanaka i informacija)? Vjerujem da roditelji češće dobivaju pisma ili poruke negativnog sadržaja o svojoj djeci no poruke pozitivnog sadržaja. Zamislite roditelja – ili ako ste vi roditelj, zamislite da dobijete pismo od nastavnice/nastavnika vašeg djeteta u kojemu hvali njegove pozitivne osobine, ističe njegove potencijale i talente. Dočarajte si taj osjećaj ponosa i sreće, možda čak i suze radosnice… Vjerujem da bi na taj način roditelji bili puno otvoreniji za (možda do sada) neuobičajene ideje za suradnju, da će i sami biti puno aktivniji ako vide da je i vama kao nastavniku stalo!

Što ako ste pedagog / psiholog u školi ili možda ravnatelj škole? Zamislite da ovakvim pismima ohrabrite nastavnike u svojoj školi! Ovom iznimno lijepom gestom dali biste im do znanja da prepoznajete i cijenite njihov rad i trud. Time postižete pozitivniju i opušteniju školsku klimu i ozračje, koja je vrlo važna za produktivnost i stvaralaštvo svih njezinih djelatnika.

Dakako, ovakva pozitivna usmjerenost ne podrazumijeva ignoriranje izazova (problema) koji postoje u svakoj školi, u svakoj učionici i svakom razredu. Njih, naravno, svakako treba rješavati, no ne trebamo se usmjeriti samo na njih (a što se nažalost, najčešće i dogodi), već se trebamo usmjeriti i na onu drugu, uvijek prisutnu, “pozitivnu stranu”.

Poanta ovog teksta može se sažeti jednom izrekom koja je svim nastavnicima poznata, pomalo već i “isklišejizirana”, ali tako istinita i moćna za one koju ju istinski razumiju:

“Ljudi će zaboraviti što ste rekli, zaboravit će i što ste učinili, no nikad neće zaboraviti kako su se osjećali zbog vas.” Maya Angelou