Back
Image Alt

SAMOPOZITIVNO.COM

Različitost kao najbolja prednost koju imamo- iskoristimo to zajedno

Svako malo pojavi se neki trend koji podiže jednu grupu ljudi, a spušta (ili zaboravi) drugu. Zadnjih par godina tako se piše i priča o introvertima. Do te mjere da sam se zapitala gdje su svi ekstroverti nestali. Kao da smo potpuno zaboravili na njih. Kao da su introverti zavladali svijetom. Čak i neki ljudi od kojih nikad nisam mislila da ću to čuti počeli su „priznavati“ da su introverti.

Piše: Zvjezdana Tintor/Samopozitivno.com

I tako sam odlučila potražiti što ekstroverti kažu o tome.

Za razliku od YouTube pretrage za introvertima kada se nisam mogla odlučiti na koji bi video prvi kliknula, kada sam utipkala „extroverts“ jedva sam našla dva korisna videa. Jedan se zvao „Extroverts are people too.“, a drugi „In defense of extroverts“.

Prvi put u životu da sam osjetila neku vrstu sažaljenja prema ekstrovertima. Introverti su ih uspjeli potpuno izgurati i postići da se neki od njih osjećaju isto kao što su se oni osjećali svih onih godina dok nisu dobili „dopuštenje“ s ponosom se predstavljati kao introverti.

„In defense of extroverts“ je TED govor u kojem žena imenom Katherine brani ekstroverte nakon što je jedna druga žena održala govor vezan za moć introverta.

Katherine je pravi pravcati ekstrovert. Onaj koji pršti od energije toliko da ne može osmijeh maknuti s lica, koji toliko voli pričati s ljudima da u dućanu stječe nove prijatelje. Za mene kao introverta to je jako neobično pa sam ju slušala kao da je primjerak neke nove vrste.

Katherine je objasnila kako postoje dva tipa ekstroverta. Prvi su rođeni vođe koji su vođeni ambicijom, koji su samopouzdani i ozbiljni, a koje ljudi obožavaju zapošljavati u svojim organizacijama. Drugi su oni koji su osjetljiviji, empatični i koji imaju afinitete prema čvrstim i toplim odnosima s ljudima.

E sad, kako je ovaj prvi tip „moćniji“ od drugog, Katherine se kao pripadnih drugog tipa pokušala jednom prilikom uozbiljiti i manje smijati jer je dobila feedback da osmijeh možda i nije najbolja prednost ekstroverta u poslu.

Da skratim priču, taj njen eksperiment nije prošao dobro.

To iskustvo naučilo ju je da ne treba mijenjati svoju osobnost kako bi odražavala ono što je mislila da drugi od nje traže. Kada je u govoru počela izgovarati tu rečenicu oči su joj se napunile suzama. Tada je bilo jasno koliko je zaista mislila da njena osobnost nije prihvatljiva u poslovnom svijetu.

To je ono što smo mi introverti osjećali svakodnevno, sve dok nije došlo do trenda introverta pa je postalo ok htjeti biti sam, ne družiti se na pauzama, povlačiti se, biti „awkward“ i svako malo „puniti baterije“.

Tekstovi puni ohrabrenja za introverte prikazali su ih često kao neku nadmoćnu vrstu koja je inteligentna, intuitivna i na nekoj dubljoj razini moćnija od ekstroverta. Kao da nikako ne znamo doći do one razine gdje prihvaćamo različitosti među ljudima, gdje ne govorimo da je jedan tip bolji od drugih.

Katherine je zaključila da svi trebamo raditi zajedno, takvi kakvi jesmo, i da je upravo kombinacija različitih osobnosti ljudi ključ uspjeha.

To bi mogla biti baza za jedini trend koji bi imao smisla- trend prihvaćanja različitosti.

Jesmo unikat, ali su i svi ostali

Ohrabrenja za introverte bila su jako korisna jer je puno ljudi dobilo samopouzdanje da izađu iz svojih malih kukuljica nesigurnosti i da se prestanu osjećati kao da s njima nešto ne valja ako više vremena vole provoditi sami.

Ali kada takva ohrabrenja odu predaleko netko drugi se onda počne osjećati ugroženo. I tko bi rekao da se jedan veseli i nasmijani ekstrovert, poput Katherine, može rasplakati na pozornici dok govori o prihvaćanju svoje osobnosti.

Svi se, izgleda, u nekom trenutku preispitujemo i borimo s prihvaćanjem nekih svojih dijelova za koje mislimo da nisu „dovoljno dobri“ za svijet u kojem živimo. Ali to međusobno radimo jedni drugima.

Umjesto da stalno stvaramo neke nove trendove određenih osobnosti ljudi, određenih proporcija tijela, tipova majki, milenijalaca, poslovnih ljudi ili određenih životnih stilova, trebamo više pričati i pisati o tome kako je odlično živjeti u svijetu prepunom različitosti.

Trebamo više pričati i pisati o tome kako svoju „drugačiju“ osobnost iskoristiti na najbolji mogući način. Kako svojim „drugačijim“ ponašanjem i pogledom na svijet doprinijeti u poslu, pa na kraju i svijetu. Jer sve drugo stvara nesigurnosti i pokušaje uklapanja u zadane okvire.

Godinama sam se borila protiv introverta u sebi jer sam vjerovala da introverti ne opstaju u ovom današnjem svijetu. A onda sam shvatila koliko smo svi različiti i kako se prava ljepota nalazi izvan svih tih nametnutih okvira u koje se pokušavamo smjestiti. Prestala sam se boriti protiv svog introverta i život mi se puno pojednostavio.

To nikako ne bi trebalo značiti da se „izvlačimo“ na svoju introvertiranost (što je trend introverta uspješno postigao); to bi samo značilo raditi s njim, a ne protiv njega. Jer problem nestaje onoga trenutka kada se prestaneš boriti protiv njega. Tako bi trebali raditi sa svime što imamo u sebi. I tako bi trebali prihvaćati i poticati druge da rade isto.

Jer unikatni smo, ali su i svi ostali. I to je jedna velika zajednička stvar koju dijelimo. Zašto konačno ne dopustimo da nas ona poveže?

„Our ability to reach unity in diversity will be the beauty and the test of our civilization.“- Mahatma Gandhi