Nataša Turkalj: Stari, strani naslovi u fokusu, a domaći autor zanemaren

Kako počinje zaljubljenost, kako je osjećamo, zašto je prihvaćamo u svoj život i kamo nas vodi- to su pitanja na koja odgovara Nataša Turkalj u svojim romanima “Moja savršena nevolja” i “Moć žene”, koje je objavila jedan za drugim, u vrlo kratkom roku i privukla pažnju čitateljica. Ljubavni romani Nataše Turkalj bave se likovima iz naše sredine, koje autorica vodi u otkrivanja nesputanog erosa, novih doživljaja i poslovnih izazova. Šarmantno, vedro, erotično i neopterećeno predrasudama i propisanim žensko-muškim ulogama – to su osobine romana Nataše Turkalj, koja pisanjem otkrivanja nove razine slobode i razbija predrasude o tradicionalnoj ulozi žene. Jer njezine junakinje često preuzimaju vodeću ulogu i sa svojim muškarcima vode tvrtke ili pak ostvaruju veće ambicije, kao što se pokazuje u romanu “Moć žene”.

Nataša Turkalj počela je pisati nakon što su njezina djeca odrasla i s ponosom zna reći kako uvažava i njihovo mišljenje kod pisanja novog romana, a pisanje je za nju relaksacija nakon zahtjevnog posla. Ljubav je bajka u koju treba poovjerovati da bi se ostvarila – rekla je Nataša Turkalj na promociji u knjižnici Bogdana Ogrizovića, na kojoj je ispričala ugostila Ognjena Golubića, koji je, na temelju svog iskustva iz emisije “Dobro jutro Hrvatska” zaključio kako je premalo ljubavi u medijskom prostoru. Razgovor o erotskim i ljubavnim romanima organiziran je i u romantičnim Rastokama u Slunju, a uz Natašu Turkalj u raspravi je sudjelovala i Inna Moore, nakon njihovog zajedničkog nastupa na festivalu žanrova “Dvotočka”.

S Natašom Turkalj razgovaramo o ženskim i muškim likovima u ljubavnim romanima, o ravnopravnosti ženskih junakinjka, o novom romanu “Moć žene” te o njezinim dojmovima o književnoj sceni na kojoj ju je publika dočekala s odobravanjem.

U romanu “Moć žene” glavna junakinja je policajka koja zbog ljubavi preispituje svoj sustav vrijednosti. Kako ste se odlučili ugraditi napetost, neizvjesnost i avanturu u svoje ljubavne romane? Kako se osjećate dok pišete napete scene?

U romanima pišem ono što bih i sama voljela čitati, ono što mi stvara neku vrstu intrige i gdje se razbija dosada same radnje. Ljubav, strast i kriminalistički elementi su ono što zasigurno drži čitatelja zainteresiranim cijeli roman. Spoj tih elemenata malo adrenalina pusti u žile i osjećamo se napetima, zainteresiranima. Osjećam se odlično, promišljam i u glavi vidim scene koje pišem. Pokušavam na najbolji mogući način pronaći odgovarajuća slova da prenesem svoju viziju na papir, nije baš uvijek lako, ali je uzbudljivo, svakako.

Vaše junakinje u oba romana, „Moja savršena nevolja“ i „Moć žene“, ravnopravne su muškarcima koji poštuju njihovo mišljenje i stavove. Vidite li oko sebe takav odnos prema ženama ili ga priželjkujete?

Pa moram priznati da okolina u kojoj se ja krećem, dakle moje društvo, žene su ravnopravne muškarcima. Ni po čemu ne vidim da su diskriminirane od strane svojih muškaraca, rade sve isto što i oni. Ako izađem iz užeg kruga društva u kojem se krećem, onda se već uočavaju velike razlike koje narušavaju odnose i udaljavaju muškarce od žena i obrnuto. Svakako priželjkujem ravnopravne odnose, pa oni će polučiti dobre vibracije svima oko njih, ljubav i osmjehe. Svijet bi bio puno ljepše mjesto da smo svi ravnopravni, da se poštujemo između sebe bez obzira na različite stavove i mišljenja. Različitosti treba prihvaćati, one su dio nas i nužne su za razbijanje monotonije, da sad ne odem daleko… To je jedna zasebna tema.

U oba vaša romana važnu ulogu ima obitelj – u romanu „Moja savršena nevolja“ ključna je figura otac glavne junakinje, a u „Moći žene“ majka glavnog junaka. Zašto je za razumijevanje motiva i odluka glavnih junaka važna njihova obitelj?

Figura oca i majke je uvijek bitna, uvijek smo nekako obilježeni obitelji u kojoj smo rasli. Puno toga proizlazi iz obiteljskih odnosa, djetinjstva u kojem smo gradili vlastite ličnosti i podrške obitelji. Mi nismo sami izrasli u osobe koje smo sada, imali smo učitelje koji su nas doveli do ovakvih ličnosti kakve smo sad. U mnogim slučajevima su to roditelji, braća, sestre i najbliža rodbina. U nekim slučajevima su to osobe uz koje je netko rastao (pri tome mislim na ljude koji na žalost nisu imali opciju roditeljstva iz xy razloga), nekome je baka ili djed bila kultna ličnost i idol po kojem se formirao. Uglavnom su to ljudi bliski nama i našem odrastanju. Sigurna sam da se zrcalimo njihovom osobnošću u nekim segmentima naše ličnosti.

Otkako ste objavili prvi roman, javnost je doznala da ste majka odrasle djece i da imate zahtjevan posao. Kada uspijevate pisati ljubavne romane? Imate li u planu nove avanturističke ljubiće?

Djeca su odrasla, još malo će ići u svoj život samostalno, završavaju fakultete i sada imam barem toliko vremena da se posvetim pisanju. Posao je zahtjevan, kao i svaki, ali ostane vremena za pisanje ako se ipak odreknete nečeg drugog, recimo manje društvenog života. Nije moguće imati odličan društveni život i biti pisac, to nećete nigdje čuti, sigurna sam. Pisci su više samotnjaci, najbolje društvo su im knjige i slova.

Imam, pišem treći roman, a paralelno dosta pišem poeziju. Ta ljubav prema poeziji se rodila i sve je jača i jača. Uživam i i pisat i čitat, ima nevjerojatnih pisaca koji me oduševljavaju, a još uvijek nisu poznati, pišu za svoj gušt.

Gostovali ste u Rastokama s Innom Moore na književnoj večeri o ljubavnim romanima na kojoj se otvorila rasprava o muškim likovima. Odakle inspiracija za i muške likove? Koliko je stvarnih muškaraca u likovima iz romana?

Inspiracije nikada ne nedostaje, a napose kada su muškarci u pitanju. Ama baš svaka žena na planeti zna kakve karakteristike priželjkuje kod svog muškarca, fizički izgled je bitan, ali nije presudan, mora imati i druge karakteristike da bi bio voljen – barem ja to tako gledam, a vjerujem i sve druge. Ja sam tip koji će oduševiti nečiji karakter/osobnost, način razmišljanja itd. U mojim romanima nema stvarnih muškaraca, dakle oni su plod moje mašte

„Moć žene“ je vaš drugi roman, objavljen nedugo nakon prvijenca. Kako je publika dočekala Vaše romane? Kao debitanticu na književnoj sceni, što Vas je najviše iznenadilo, a što razočaralo u prijemu knjige?

Meni je sve iznenađenje, moram priznati. Još uvijek niti jedna negativna kritika nije došla do mene. Sad, to ne znači da su mi romani savršeni, ali očigledno su prihvatljivi. Iznenađena – pa sa puno toga, najviše sa čitateljima koji se poistovjećuju sa likovima. Komentarima i požurivanjem mog pisanja. Iznenadila me Srbija iz koje dobivam jako puno upita za romane, međutim cijena knjige za čitatelja je toliko visoka kao da je enciklopedija, kada se šalje recimo Zagreb – Beograd. Morat ćemo tražiti izdavača.

Istaknula bi jedno razočarenje ulaskom na književnu scenu Hrvatske: to je zanemarivanje domaćih pisaca u knjižarama diljem zemlje, nepoznavanjem autora i ne isticanje knjiga na policama. Sve je puno stranih naslova, starih stranih naslova – pa zar je moguće da “50 nijansi” ili “Moj muškarac” i dalje zauzimaju centar knjižara diljem Hrvatske i nakon toliko godina? Pa moje romane ja teško nađem u knjižari, kako da čitatelj i dođe do njih? To me razočaralo, baš jako. Umjesto da domaći autori na sredini knjižara imaju svoje istaknuto mjesto, mi smo negdje u pozadini gdje se ne vidimo, a prevođeni naslovi stari po deset godina su u fokusu, to je baš žalosno.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar