Toksičnost „kulture sreće“
Ili kako ju ja zovem – „happy happy“ kultura. Zadnjih petnaestak godina je počeo sve veći pritisak na osjećaj sreće. Pojavom društvenih mreža, svi smo htjeli pokazati svima kako smo sretni. Svima, čak i onima koji nam ništa ne znače u životu i koje čak ne možemo smisliti. Posebno njima. Kako smo sretni s našim školovanjem, poslom, prijateljima, dečkima/curama, muževima/ženama, djecom, izlascima… Kako je naš život baš super i kako smo SRETNI. Sretni svaki dan, sretni i ništa više.
Mediji su uskočili u isti vlak i krenuli kroz priloge i marketing forsirati osjećaj sreće. Sretna dok gledam kako su poznati sretni, sretna dok kupujem jogurt, sretna dok idem vaditi krv, sretna dok plačem. Ima čak i banaka koje apeliraju na osjećaj sreće pri uzimanju njihovog kredita!
Volimo se osjećati sretni. Plutamo na oblacima, inspirirani smo, vodimo tu sreću do euforije. Sve je to u redu, ali ne može samo sreća. Biološki ne može. Nismo stvoreni za jedan osjećaj. Sreća se uzdiže na prijestolje, a ostali osjećaji su NEGATIVNI. Nepoželjni. Potisnuti.
Nije ni čudno da danas imamo najveći broj djece i mladih koji se osjećaju depresivno i anksiozno. Gledajući tuđe objave, nije teško osjećati se izolirano. Samo što je to fasada. Osobni PR. Kroz desetak godina svi odrasli će imati umijeće predstaviti sebe kao brand, kao objavu za odnose s javnošću.
Iz te toksičnosti su nastali razno razni life-coachevi, koji nude bezbroj načina kako se osjećati bolje u svom tijelu, psihi, životu, a zapravo ne rade ništa drugo osim što forsiraju osjećaj sreće i prodaju knjige na bazi sreće. Čast iznimkama. Zamijenili smo život sa težnjom da se stalno osjećamo dobro. To nije sreća, to je ovisnost.
Postoje osnovni osjećaji, oni koji se javljaju odmah kod malih beba. To su: ljutnja, strah, radost, tuga i gađenje. Također se ne imenuju kao pozitivni i negativni osjećaji, nego kao UGODNI i NEUGODNI. Možemo primijetiti da je samo jedan osjećaj od osnovnih ugodan.
Kako onda da budemo jedna petina sebe?
Kako da očekujemo da smo stalno sretni?
A ipak tome težimo.
Razlika je biti pozitivan i forsirati sreću. Pozitivni možemo biti i kad smo tužni i u strahu, kad nas nešto muči ili frustrira. Tako se učimo nositi sa svim svojim spektrom osjećaja kao prirodnim i bitnim. Mnoga remek djela i izumi su nastali iz tuge ili frustracije, što znači da su neugodni osjećaji isto korisni i potrebni u našem životu.
Nema potrebe da mjerimo sebe i svoj život na temelju osjećaja sreće. Iako, ironično, prihvaćanje sebe u potpunosti kakvi jesmo će nas dovesti do unutarnjeg mira i dublje sreće. Tako da zapravo što više trčimo za srećom, ona nam izmiče iz ruku. Kad stanemo i prihvatimo sebe i sve svoje osjećaje, postajemo zaista sretni ljudi.
PozitIVKA
