DVOTOČKA, FESTIVAL ŽANROVA – Marilena Dužman: Uvijek će biti onih koji čitaju ljubiće i nas koji ih pišemo

Marilena Dužman piše otkačene ljubiće, neočekivanih zapleta i često humoristične, nikada predvidljive, nikada očekivane i već viđene. Njezini se likovi ne uklapaju u sheme ljubavnih romana, nisu idealni, ni po čemu nadmoćni, ali zato osvajaju neposrednošću, spontanošću i dosjetkama u dijalozima.

Marilena Dužman je ekonomistica, a s obitelji živi u malom istarskom mjestu Ližnjanu. Romane piše od 2017. godine, a prošle godine Ližnjan joj je dodijelio nagradu za osobite uspjehe i postignuća u književnoj umjetnosti te promociji Ližnjana i ližnjanskog govora u književnim djelima.

Najnoviji, deveti roman Marilene Dužman, pod naslovom „Momina knjiga recepata“ nastavak je hita „Mrtav a gladan“, a djelomično je pisan na čakavici. Kako bi provjerila kako čakavicu prihvaća široka publika, Marilena Dužman uputila se na turneju tamo gdje se čakavica ne čuje često – u zapadnu Slavoniju.

S Marilenom Dužman razgovaramo o nedavno završenoj turneji, poticanju čitateljica da postanu spisateljice, razlozima za lokalno narječje u romanima za široku publiku, o neobičnim zapletima u njezinim romanima te o njezinom pozivu – objavljivanju ljubavnih romana.

Upravo ste završili turneju po središnjoj Hrvatskoj. Kako su čitateljice u Pakracu, Kutini i Novskoj dočekale Mominu knjigu recepata? Imaju li teškoća s razumijevanjem čakavskog narječja kojim je pisana?

Nadam se da neće imati poteškoća, ali za svaki sam slučaj na nekim mjestima koristila fusnote, a na kraju romana nalazi se mali rječnik nepoznatih riječi.  Na predstavljanju sam čitala dijelove teksta i publika se smijala zajedno sa mnom, tako da vjerujem kako neće imati problema s razumijevanjem.

Roman je prije tiska pročitalo nekoliko osoba koje nisu u bliskom dodiru s čakavštinom te su mi rekle kako su iz konteksta uglavnom sve razumjele, a za ono što nisu pomogao im je mali rječnik.

Mogu li susreti u knjižnicama potaknuti neke čitateljice da pišu svoje ljubavne romane? Jeste li među čitateljicama pronašli spisateljice?

 Susrela sam se s osobama koje pišu, žele doznati nešto o mojim spisateljskim koracima. Neki imaju viziju, ali im nedostaje financijskih sredstava, neki ne znaju kako ni gdje započeti. Uvijek rado odgovorim na njihova pitanja.

A sad, hoće li baš moje izlaganje potaknuti nekoga na pisanje… bilo bi super. I ja sam totalno neplanski počela pisati i od tada nisam stala.

Pišete ljubiće za široku publiku i čitani ste u cijeloj Hrvatskoj. Zašto ste ipak objavili roman na lokalnom narječju? Jeste li time isključili dio publike?

Nakon jedine crnohumorne priče koju sam napisala- Mrtav, a gladan-, dobila sam inspiraciju za pisanje nastavka-Momine knjige recepata. Iz naslova bi se moglo zaključiti da se radi o kuharici, ali nije tako.

Moja je velika želja bila napisati roman sa što više čakavštine, i to moje ližnjanske čakavštine, a u ovom se romanu ta ideja odlično uklopila. Uvijek kažem kako nisam jukebox i ne mogu pisati ono što drugi žele, već isključivo pišem ono što osjećam u tom trenutku. Posljednjih sam godina upoznala jako puno ljudi i velika većina krene upoznavanje s riječima: – Da samo znate moj život, mogli biste knjigu napisati…

Međutim, ja svoje knjige već imam napisane u glavi i jedino što mi je potrebno je vrijeme da ih stignem i natipkati.

Momina knjiga recepata nije mogla biti nikako drukčije napisana jer to ne bi bila knjiga kakvu sam željela da u njoj nema čakavštine. Napominjem kako nije cijela knjiga pisana čakavštinom, ali većina dijaloga jest. A kako sam radnju romana smjestila u svoj Ližnjan, gotovo svi likovi pričaju ližnjanskom čakavštinom.

U svojim ljubavnim romanima rješavate neobične ljubavne zaplete – npr. slijepa djevojka nalazi ljubav svog života i to otkačenog motorista. Odakle ideje za neobične ljubavne priče koje opisujete?

Postoje neke životne situacije, neki trenuci koji me jednostavno inspiriraju. U razgovoru sa slijepom  mamom prijateljice svoje kćeri počela se rađati ideja o romanu Haker u kojem bi glavna junakinja bila slijepa. Kad mi je spomenula videće pratitelje, jako su me se dojmile ta riječi, kao i ono što pojam videćih pratitelja predstavlja i kasnije sam oko tih riječi stvorila čitav roman. U to sam vrijeme pozvana da prisustvujem Večeri u mraku  u organizaciji jedne udruge slijepih i slabovidnih, a nakon tog iskustva  znala sam da roman o slijepoj glavnoj junakinji jednostavno moram napisati.

 Sami ste svoj izdavač i vaši romani mogu se pronaći u knjižarama u cijeloj Hrvatskoj. Kako ste zadovoljni poslom s ljubavnim romanima? Kakva je budućnost ljubavnih romana?

Posao oko izdavanja je posao kao i svaki drugi, iziskuje puno vremena, rada, strpljenja, odricanja. Kad bih se isključivo bavila pisanjem i izdavanjem, to ne bi bio problem. Međutim, zaposlena sam, a uz posao, obitelj i apartmane koje izdajem u ljetnim mjesecima, papirologija mi uzima jako puno vremena i ne ostaje mi previše vremena za pisanje, čime nisam zadovoljna. Ali još uvijek nekako nalazim balans u svemu, a svaka izdana knjiga i dalje me jednako veseli kao i prva.

Budućnost ljubavnih romana… Nadam se da će ovakvi festivali poput Dvotočke pomoći da žanrovska literatura dođe u krupniji plan, da se o ljubavnim romanima, trilerima, krimićima, horor romanima… više razgovara i da ljudi shvate da nisu svi čitatelji isti, a da je, na kraju krajeva, žanrovska književnost najčitanija.

Čitatelja ljubavnih romana će uvijek biti, kao što će biti i onih koji preziru ljubiće i nas koji ih pišemo.

Stvarnost je postala previše poražavajuća, ljudi se nose s mnoštvom problema i ponekad je potrebno samo zaroniti u neku dobru ljubavnu priču kako bismo zaboravili na probleme u stvarnom životu.

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar